Među brojnim predmetima u zbirci kineske i drugih azijskih umjetnosti Muzeja Mimara nalaze se i primjerci hladnog oružja. Neki od njih, primjerice indijski mač khanda iz 17. st. i bhutanski mač chukap tenzin iz 19. st. bili su predstavljeni posjetiteljima na izložbi Islamski, mogulski i bhutanski metalni predmeti iz Muzeja Mimara 2011. g. te ponovo na izložbi Muzej Mimara: 30 godina djelovanja- 30 godina s vama 2017. godine. Zbirka posjeduje i japansko oružje: mač katanu u raskošnoj opremi (inv.br..ATM 166) te dva laka koplja naginate čija je upotreba i povezanost s hrabrim japanskim ženama ratnicama pripadnicama kaste samuraja opisana u tekstu Onna-bugeisha (musha) i dva japanska ženska koplja naginate u Muzeju Mimara objavljenom na blogu mrežnih stranica muzeja (https://blog.mimara.hr/2021/03/02/onna-bugeisha-musha-i-dva-japanska-zenska-koplja-naginate-u-muzeju-mimara/)
Japanski mač (nihonto)
Zahvaljujući svom položaju udaljenih pacifičkih otoka Japan je za Europljane dugo bio nepoznata zemlja po imenu Xipangu poznata iz putopisa Marka Pola. Prvi Europljani pristigli u Japan bili su portugalski pomorci koji su se u brodolomu 1543. g. spasili na obali kod Tanegashime u južnom dijelu otoka Kyushu. Slijedili su ih trgovci i isusovci poput Franje Ksaverskog koji je stigao već 1549. g. i potpomogao širenju katoličanstva među plemićima i pukom. Potom su Portugalce slijedili španjolski, engleski i nizozemski trgovci i misionari.
Japan kojeg su Europljani tada zatekli bilo je carstvo u kojem car s dvorom u Kyotu nije imao nikakvu vlast. Zemlja je već stoljećima bila rascjepkana na brojne feude pod vlašću gospodara (jap. daimyo) i ratničke kaste samuraja (https://www.khanacademy.org/humanities/art-asia/art-japan/kamakura-period/a/an-introduction-to-the-samurai) (busshi) koji su bili u neprekidnom međusobnom ratu. U zaraćenom Japanu život je ovisio o kvaliteti oružja i vještini ratnika. Stoga je mač postao samurajevom dušom (kokoro). Bio je simbol samurajeva autoriteta ali i spremnosti da u svakom trenutku, spojivši tjelesnu snagu i odlučnost duha, upotrijebi mač da bi ubio ili bio ubijen u službi svoga gospodara.
Povijest japanskog mača, prema mnogim stručnjacima i kolekcionarima najsavršenijeg ikada skovanog oružja, započela je davno u vrijeme osnutka Japana kao organizirane države. Najraniji mačevi pronađeni su u arheološkim iskopavanjima velikih grobnih tumula iz razdoblja Kofun (https://www.japan-experience.com/city-nara/kofun-ancient-japanese-tombs) (oko 300. – 552. g.) pripadaju kineskim tipu mača s ravnim sječivom s jednom oštricom trokutnog presjeka čija je osobitost bio iskovani zaravnjeni usadnik drške s kružnim otvorom na kraju (kanto tachi). Natpisi na nekim od tih mačeva otkrivaju da su bili i izrađeni u Kini.
Razdoblje Nara (645. – 794. g.) nazvano prema novom glavnom gradu, bila je sljedeća značajna faza u razvoju japanskog mača. Tadašnji mač (chokuto) i nadalje pod kineskim utjecajem imao je ravno sječivo s jednom oštricom ali je uzduž sječiva usporedo s oštricom s jedne strane dodano rebro svrha kojega je bila ojačati oštricu protiv loma u borbi.
Godine 794. car Kammu još je jednom preselio glavni grad iz Nare u Kyoto 1
Zahvaljujući napretku u tehnologiji obrade željezne rudače i tehnikama kovanja potkraj 10. st. pojavili su se prvi japanski mačevi zakrivljenog sječiva s jednom oštricom prilagođeni borbi konjanika. Usavršeni tijekom 11. st., imali su naglašeno zakrivljeno sječivo dužine oko 75 cm koje se sužavalo od drška prema malom zašiljenom vrhu.
U stručnoj literaturi japanska sječiva mogu prema starosti pripadati razdoblju Koto (do 1596. g.), razdoblju Shinto (1597. – 1780. g.), razdoblju Shishinto (1781. – 1876. g. ) razdoblju Gendai (1877. – 1945. g.) ili razdoblju Shinsaki (suvremeni mačevi) premda autori različito datiraju prelazak iz jednog u drugo razdoblje. Tijekom stoljeća povijesti obilježene neprekidnim sukobima zaraćenih klanova sječiva japanskih mačeva mijenjala su dužinu i oblik sukladno promjeni načina ratovanja, a neprekidna potreba za njihovom izradom u velikim količinama dovela je do pojave pet regionalnih tradicija kovanja sječiva (Gokaden). Najstarija od njih je tradicija Yamato čije je sjedište bilo u staroj prijestolnici Nari. U novoj prijestolnici Kyotu tijekom 12. st. razvila se nova tradicija Yamashiro. Najveći broj sječiva iz razdoblja Koto proizveden je u staroj pokrajini Bizen (danas prefektura Okayama) sa središtem u gradu Osafune ime kojega su majstori uz svoje ime često dodavali u natpisu na površini usadnika drške.
Tijekom 11. i 12. st. započelo je jačanje obiteljskih klanova Tajira, Fujiwara i Minamoto što je dovelo do brojnih građanskih ratova u kojima se počela izdizati nova ratnička kasta samuraja (bushi). Godine 1185. nakon pomorske bitke i poraza klana Tajira vlast je preuzeo Yoritomo iz klana Minamoto kojeg je car imenovao vojnim upraviteljem zemlje – shogunom. To razdoblje poznato je kao razdoblje Kamakura (1185. – 1333. g.) prema imenu grada- sjedišta vojne uprave (bakufu). Način ratovanja u tom razdoblju zasnivao se na presudnoj borbi samuraja konjanika odjevenih u oklop tipa o-yoroi oboružanih lukom i strijelama za borbu na daljinu te dužim mačem tachi („ovješeni mač“) koji se nosio ovješen o lijevi bok za blisku borbu konjanika. Za pojasom su često nosili i dodatni kraći mač koshigatanu ili bodež tanto za posljednju obranu. U gradu Kamakuri u 13. st. razvila se tradicija kovanja sječiva Shoshu.
Nakon pada shogunata slijedilo je kratko povijesno razdoblje Nanbokucho (1333. – 1392. g.) u kojem su se u borbi za carsko prijestolje sukobila dva suprostavljena dvora sjeverni i južni. U tom nemirnom razdoblju borbe konjanika zamijenile su borbe pješaka. Mač tachi iz toga vremena imao je dugo i široko zakrivljeno sječivo, a o-yoroi je zamijenjen lakšim oklopom koji je ratniku omogućavao bolju okretnost.
Slijedeće povijesno razdoblje Muromachi (1392. – 1573. g.) obilježilo je vladanje shoguna iz klana Ashikaga i česti ratovi sa zapovjednicima drugih klanova (daimyo). Bilo je to i vrijeme najznačajnije promjene u obliku japanskog mača od mača dugog sječiva tachi u mač s kraćim sječivom uchigatana („mač srednje dužine“) od koje se kasnije razvio mač katana. Razlog promjeni bio je prilagodba novom načinu ratovanja u kojem su se samuraji nižeg roda borili kao pješaci i nosili su uchigatanu u koricama zataknutu za pojas sa sječivom prema gore. Tako postavljen mač mogao se u u obrani ili napadu jednim potezom ruke brzo izvući iz korica. To je bilo i razdoblje preoblikovanja japanskog društva u kojemu je ratnička kasta samuraja dobila prevladavajuću ulogu nad dvorom, osobito otkada se vojna uprava shoguna (bakufu) preselila iz Kamakure u carsku prijestolnicu Kyoto. Tada su se pripadnici samurajske elite srodili s dotadašnjim dvorskim plemstvom u novo ratničko plemstvo čiji je život određivala životna filozofija i ponašanje u skladu sa strogim pravilima „puta ratnika“ (bushido).
Samuraji visokog statusa (daimyo) rado su sakupljali sječiva znamenitih kovača mačeva izrađena u prošlim razdobljima, a radi neprikladne velike dužine mačeva iz prethodnih razdoblja u sljedećem povijesnom razdoblju Momoyama od sredine do kraja 16. st. uveo se običaj skraćivanja sječiva (suriage) koje se izvodilo rezanjem od kraja starog usadka za držak (nakago) čime se uobičajena dužina smanjivala od oko 75 cm na oko 68 cm što je bila tipična dužina katana iskovanih u pokrajini Bizen i osobito u pokrajini Mino središtu tadašnje proizvodnje mačeva u razdoblju u kojem se potkraj 15. st. razvila kao najmlađa tradicija kovanja sječiva. Tipično je za majstore kovače mačeva da pripadnost jednoj tradiciji izrade potvrđuju upotrebom istog obiteljskog imena pa je primjerice poznato pedeset kovača mačeva iz Bizena imena Sukesada, dok je u pokrajini Mino tipično da imena majstora počinju sa Kane prema imenu osnivača škole Kaneujija.
Razdoblje Momoyama bilo je ispunjeno neprekidnim borbama među klanovima okupljenim oko vojnih vladara Ode Nobunage (1534. – 1582. g.), Toyotomija Hideyoshija (1536. – 1598. g )i Tokugawe Ieasua (1543. – 1616. g.). Neprekidni ratovi zahtijevali su velike količine mačeva za obične samuraje od kojih mnogi radi brzine kovanja nisu imali kvalitetna sječiva. U tom se razdoblju raširio i običaj da samuraji nose par mačeva (daisho) zataknute za pojas kao privilegiju njihovog statusa od kojih je jedan bio dugi mač katana, a drugi kratki mač wakizashi. Od toga vremena poznatog u povijesti Japana kao razdoblje Keicho (1596. – 1614.) sva nova sječiva su shinto ili „novi mačevi“ za razliku od sječiva „starih mačeva“ koto.
Način ratovanja promijenio se s upotrebom vatrenog oružja 1543. g. kada je portugalski brod radi oluje skrenuo sa smjera plovidbe prema Okinawi i završio u Japanu. Zahvaljujući ubojitoj djelotvornosti novog vatrenog oružja koje je ubrzo preplavilo zaraćeni Japan njime naoružane zaraćene strane lako su dobivale bitke protiv svojih suparnika naoružanih samo tradicionalnim hladnim oružjem kako je pokazala i propast moćnog klana Takeda u znamenitoj bitci pored utvrde Nagashino 1575. g. 2
Pobjedom u bitci kod Sekigahare 1600. g. (sl. 1) Tokugawa Ieatsu ponovo je ujedinio Japan kao novi shogun. Mirno razdoblje pod vlašću shoguna njegovih nasljednika iz klana Tokugawa poznato je kao razdoblje Edo 3
U tom razdoblju shoguni Tokugawa nastojali su održati feudalnu podjelu društva tako što su Japan zatvorili za Europljane 1639. g. (sakoku) osim za službenike nizozemske Istočnoindijske kompanije izolirane sa sjedištem na umjetnom otoku Deshima (Dejima) ispred luke Nagasaki.
S namjerom da unaprijed obuzda samovolju samuraja visokog roda vojna uprava shogunata odredila je 1635. g. da od tada daimyoi moraju živjeti u Edu svaku drugu godinu raspoređeni u dvije naizmjenične skupine. Njihove obitelji morale su trajno biti nastanjene u Edu kao svojevrsni taoci shoguna. Svaki daimyo imao je osobne vazale – samuraje koji su za svoju službu dobivali naknadu izraženu u broju mjernih jedinica za rižu koku. Brojni samuraji bili su i državni činovnici, a svoj povlašteni status samuraji su iskazivali i pravom nošenja para mačeva (daisho) zataknutih za pojas.
Godine 1853. pod pritiskom zapadnih vojnih sila Japan morao kao zemlja otvoriti za strance što je dovelo do pada shogunata i uspostave carske vlasti (restauracija Meiji 1868. – 1912. g.). U razdoblju Meiji kada se Japan ubrzano osuvremenio prihvaćajući tehnička dostignuća i zapadnjački način života samuraji su izgubili svoj povlašteni status što je značilo od 1876. g. i zabranu nošenja mačeva u svakodnevnom životu. Godine 1955. u Japanu je osnovano „Društvo za očuvanje japanske umjetnosti mača“ (Nippon Bijutsu Token Hozon Kyokai) koje okuplja majstore kovače i majstore brusače sječiva tradicionalnih mačeva.
Prema tradiciji, u Japanu se oružje sa sječivom dijeli na mačeve dugog sječiva (mjeri se samo dužina oštrice bez usadka za držak) s dužinom većom od 60 cm (daito) kojima pripadaju najčešća sječiva tachi i katana, mačeve kratkog sječiva dužine od 30 cm do 60 cm od kojih je najpoznatiji mač wakizashi (dio para daisho) ibodeže tanto sa sječivom kraćim od 30 cm.
Kovanje mačeva u Japanu
Kovanje mača u Japanu bilo je od najranijih vremena gotovo sveti čin. Sječivo japanskog mača oblikuje se od dvije različite vrste čelika pri čemu se oko unutarnje jezgre od mekšeg čelika obavija vanjska stijenka od čvršćeg čelika. Time mač dobiva dvije značajne osobine. Meki unutarnji čelik daje mu veću savitljivost i time manju mogućnost loma u borbi dok mu vanjski sloj čvrstog čelika daje otpornost i oštrinu. Taj vanjski omotač (hadagane ili kawagane ) izrađuje se kovanjem u blok visokokvalitetnog sirovog čelika s visokim udjelom ugljika. Blok se potom hladi i razdvaja na manje komade kako bi se pomnim pregledom pronašle neželjene primjese. Ponovnim zagrijavanjem komadi se povezuju u čelični blok koji se zagrijava, povija i prekiva i do dvadeset puta dok se ne oblikuje složena struktura slojeva. Način na koji se čelik previja, kuje i prekiva određuje specifični zrnati uzorak oštrice (jihada ili jigame ako se govori o uzorku na određenoj oštrici) važan u određivanju razdoblja, mjesta izrade i imena majstora kovača mačeva. Jezgra mača od mekog čelika s manjim udjelom ugljika (shingane) izrađuje se zasebno također prekivanjem ali s manjim brojem previjanja. Povezivanje tako dobivena dva bloka čelika izvodi se tako da se blok od čvrstog čelika ponovo zagrije i savije u obliku slova U unutar kojeg se umeće blok od mekšeg čelika. Tako složeni komad se ponovo zagrije i kuje dok se ne uklone zadnji mjehurići zraka i moguća nečistoća između dva sloja. Pod udarcima čekića majstora kovača užareni blok se izdužuje i preoblikuje dok ne poprimi izgled sječiva. Kovač potom izrezuje komad metala u obliku trokuta na vrhu sječiva i tako oblikuje šiljak budućeg vrha mača (kissaki). To nedovršeno sječivo (sunobe) ponovo se zagrijava dio po dio i kuje dok se ne oblikuju svi tipični dijelovi japanskog mača : proširena gornja strana (mune), oštrica (ha), zaobljeni vrh (kissaki), urezi sa svake strane prije prelaska sječiva u usadnik drške (hamachi i munemachi), rebreni istak (shinogi) pri je čemu vještina i osobnost kovača mačeva osobito važna. Sunobe se potom prekriva slojem mješavine gline i ugljene prašine tako da se u debljem sloju prekrivaju gorni dio i stranice sječiva dok je sloj na oštrici tanji.
Nakon sušenja gline sječivo je spremno za „učvršćivanje“ oštrice. Postupak „učvršćivanja“ (yaki-ire) odvija se noću u tami radionice kako bi majstor kovač prema boji zagrijanog metala mogao odrediti njegovu temperaturu (iznad 7000 C) dok sječivo mnogo puta ponovo zagrijava na užarenom ugljenu. Kada majstor procjeni da je došao pravi trenutak uranja užareno sječivo oštricom prema dolje i vrhom prema naprijed u vodu temperature koje je prilagođena prema njegovom osobnom iskustvu. Prilikom urona u hladnu vodu na mjestima gdje je glina tanja čelik se brže hladi pri čemu se oblikuju mikrokristali čvršćeg čelika (martenzit) (https://hr.wikipedia.org/wiki/Martenzit ), nego na mjestima debljeg glinenog sloja gdje se stvaraju mikrokristali mekšeg čelika (perlit) (https://hr.wikipedia.org/wiki/Perlit ). Na mjestu spoja ta dva glinena sloja čelik je u postupku naglog hlađenja najnapregnutiji što stvara na sječivu jasno vidljivu bjeličastu crtu na prijelazu tamnije i svjetlije sive boju koja se naziva hamon.
Prema zakonima kemije čelik mača poprima različitu kristaličnu strukturu na različitim temperaturama. Na temperaturi ispod 7000 C mješavina je ferita (čistog željeza) (https://hr.wikipedia.org/wiki/Ferit) i perlita. Zagrijavanjem iznad 7000 C mjenja se kristalična struktura što omogućuje povezivanje atoma ugljika sa željezom u austenit (https://hr.wikipedia.org/wiki/Austenit). Naglim hlađenjem kristalična struktura mijenja se u martenzit, čija čvrstoća omogućava izradu oštrice ali je sklona lomu prilikom većeg izvijanja u borbi, dok pri sporijem hlađenju kristalična struktura austenita puca i čelik ponovo prelazi u mekši i savitljiviji ferit i perlit.
Hamon može imati različiti oblik ovisno o načinu nanošenja glinenog sloja kojeg primjenjuje kovač mačeva i koji je često njegov osobni znak. Slijedeći svoje osobno iskustvo majstor je mogao spustiti deblji glineni sloj u obliku uskih crta sve do oštrice čime je postigao da se sporijim hlađenjem na tim mjestima čelik zadrži u perlitnom obliku. Time je oštricu dodatno ojačao protiv sitnih lomova. Radi uklanjanja mogućeg prevelikog napora čelika na hamonu majstor je mogao sječivo i dodatno kaliti tako što bi ga zagrijao na oko 1600 C i ponovo uronio u hladnu vodu (yaki-modoshi) (Nakahara, Martin 2010: str. 42).
Nakon što se sječivo mača ohladilo majstor pažljivo uklanja glinu stružući ga o brusni kamen. Potom pregledava površinu ne bi li otkrio i najsitniju nepravilnost ili napuklinu koja bi mač činila neupotrebljivim u borbi. Na kraju ispravlja zakrivljenost sječiva kovanjem gornjeg dijela na zagrijanoj bakrenoj površini. Po potrebi može dodati duge ureze uz gornji rub uzduž oštrice hi) čija je zadaća smanjiti težinu mača radi bolje okretnosti u borbi ili gravirati ukrasne uzorke (horimono) u obliku primjerice imena Hatchiman (https://www.britannica.com/topic/Hachiman) Dai Bosatsua (http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=59578) božanstva shinto zaštitnika ratnika ili znakova iz pisma Siddham (https://www.omniglot.com/writing/siddham.htm ) kojim su buddhisti japanske sljedbe Shingon ispisivali mantre i sutre, te buddhističkih simbola 4
Sječivo koje je uspješno prošlo provjeru predaje se majstoru brusiocu mačeva (togoshi) koji brušenjem površine na sve finijim brusnim kamenima kojih je više od dvadeset, sječivu daje njegov konačni sjaj. U završnoj fazi brusilac koristi kameni prah da bi dovršio postupak 5
Brojni uvjeti tijekom kovanja određuju konačni izgled sječiva od kojih su najvažniji raspršenosti ugljika unutar čelika, temperatura metala prije uranjanja u hladnu vodu i debljina nanešenog sloja glinene smjese. Na izbrušenoj površini sječiva odvojeni slojevi bogatiji ugljikom vidljivi su kao tamnije crte. Kada je ugljik jednakomjernije raspoređen, na izbrušenom sječivu otkrivaju se kristalične strukture martenzita smještene oko hamona nastale tijekom postupka „otvđivanja“ naglim hlađenjem čelika. One mogu izgledati poput fine bjelkaste strukture (nioi) ili kao vidljivi bijeli kristali različitih oblika (nie) većinom nakupljeni oko hamona ali se mogu pojaviti i u mekšem perlitu u gornjem dijelu sječiva (Nakahara, Martin 2010: str. 42).
Oblik hamona predodređen je načinom na koji je kovač nanio glinu prije postupka yaki-ire i može biti ravan (suguha), ili neravan (midareba), a neravni hamoni mogu biti valoviti (notare) ili u obliku cik-cak (gunome). Neravni hamoni daljnje su podijeljeni na ko-midare (midareba sitnog oblika), o-midare (midareba krupnog oblika) i saka-midare (midareba kosog oblika). Postoje i hamoni miješanog oblika. Oblici hamona tipični su za određeno razdoblje, pokrajinu i kovačku majstorsku školu te odražavaju njihov estetski pristup. U japanskoj podjeli oblika hamona postoje brojni tipovi i podtipovi. (Nagayama 1997: str. 92). Način na koji majstor kuje pojedino sječivo oblikuje u njemu zrnati uzorak različitog oblika i veličine (jihada) koji nastaje potapanjem u vodu kao posljedica preslagivanja mnogobrojnih slojeva čelika. Mogu biti jasno vidljivi i podsjećati na godove različith vrsta drva, biti sitni poput rižine opne ili poput nabora na kori kruške i nevidljivi prostim okom. Uzorak može biti sastavljen i od usporednih crta, valovit ili povijen na različite načine (Harris 2004: str. 18). Oblik hamona i uzorak jihada osnovna su obilježja sječiva prema kojima stručnjaci za japanske mačeve mogu odrediti starost i pripadnost oštrice pojedinoj školi-tradiciji ili majstoru kovaču uzimajući prilikom procjene u obzir i detalje kao što su oblik završetka hamona (boshi) na vrhu sječiva (kissaki), oblik presjeka sječiva, oblik ureza (yasurime) na usadniku drške (nakago) i brojni drugi. Usadnik drške nakago mjesto je na kojem su od najranijih vremena majstori kovači mačeva gravirali svoje ime (mei) često uz datum i regionalno mjesto izrade.
Obnova starih sječiva
Toliko cjenjena sječiva japanskih mačeva zahtijevaju neprekidnu brigu od svakodnevnog čišćenja i pohrane u posebne drvene korice izrađene od drva magnolije po mjeri svakog pojedinog sječiva, do obnove skidanjem naslaga nečistoće i hrđe novim poliranjem koje i danas izvodi majstor brusilac (jap. togoshi) slijedeći tradicionalne postupke koji se prenose s majstora na učenika kroz dugogodišnje školovanje i rad. Načini poliranja japanskog mača mijenjali su se kroz povijest. U ratnim razdobljima mačevi su bili u neprekidnoj upotrebi pa nije bilo vremena za fino poliranje. Tek bi se uklonile ogrebotine i oštećenja nastala u borbi osim za najvrjednija sječiva u vlasništvu daimyo-a.
U razdoblju Edo kada su mačevi manje bili oružje, a više statusni simbol samuraja razvio se postupak umjetničkog poliranja sashi-komi pri kojemu je sječivo ispolirao na isti način cijelom dužinom. U razdoblju Meiji (1868. – 1912.) razvio se postupak poliranja kesho kojim se naglašava kontrast svijetlo-tamnih kovačkih detalja istovremeno skrivajući sitna oštećenja na površini starih sječiva koto, koji i danas prevladava (Nakahara, Martin 2010: str. 85).
Svako sječivo, ovisno o osobitostima nastalim tijekom kovanja, zahtjeva i zasebni pristup pri poliranju koje se u osnovi djeli na osnovno poliranje (shitaji- togi) i završno (fino) poliranje (shiage-togi) (Nakahara, Martin 2010: str. 83). Majstor brusilac (togoshi) radi shitaji deset do dvanaest sati dnevno u razdoblju od četiri do šest dana i pri tome upotrebljava šest vrsta kamena različite čvrstoće, dok mu za postupak shiage treba obično tri dana uz upotrebu sedam vrsta kamena.
Njegova je zadaća da, uzevši u obzir razdoblje i kovačku školu u čijoj je tradiciji pojedino staro sječivo bilo iskovano, postupak brušenja izvede tako da ponovo istakne sklad i ljepotu svih značajnih kovačkih osobina svakog pojedinog sječiva.6
Oprema japanskog mača
Svako vrijedno sječivo japanskog mača ima dvije vrste opreme: jednostavnu opremu za pohranu i opremu za nošenje mača.
Jednostavna oprema za pohranu sječiva (shirasaya) sastoji od navlake za usadak drška (tsuka) i korica za sječivo (saya) izrađenih od drva japanske magnolije koje ne sadrži puno smole i lako se obrađuje. Pri izradi odabire se drvo staro najmanje deset godina sasušeno prirodnim putem kako bi unutarnji oblik izrađen po mjeri pojedinog sječiva uvijek ostao iste veličine. Izrađuje se u dva dijela slijedeći oblik oštrice i povezuje prirodnim ljepilom od zdrobljene riže koje se može ukloniti kako bi se korice mogle povremeno očistiti od naslaga starog uljnog sloja kojim se sječivo u premazuje. Izrađen po mjeri unutarnji dio korica tako prijanja uz sječivo da je gotovo onemogućen ulaz zraka i vlage čime se čelik sječiva štiti od hrđe.
Za upotrebu mača sječivo se vadi iz shirasaye, čisti od zaštitnog uljnog premaza i umeće u opremu za sigurno nošenje (koshirae) koja je u razdobljima ratova bila jednostavna i prilagođena borbi, a kasnije u mirnom razdoblju Edo raskošno ukrašena kao odraz bogatstva i profinjenog ukusa samuraja visokog roda (daimyo). Daimyoi su često imali i nekoliko raskošnih ukrasnih oprema za pojedino vrijedno sječivo. Osnovni djelovi opreme su: držak mača (tsuka) u koji se umeće usadak sječiva, štitinik za šaku (tsuba) i korice za sječivo (saya).
Uz osnovne dijelove opremi mača pripadaju i manji dijelovi čija je namjena dodatno učvršćivanje dijelova opreme ili sprječavanje klizanja mača u ruci. Izrađeni su u metalu i često raskošno ukrašeni na isti način tako da čine cjelinu. Na dršku mača to su kapica koja pokriva vrh drška (kabuto gane) i obruč (fuchi) na suprotnom kraju drška prije tsube, klin (mekugi) koji učvršćuje držak na usadnik sječiva i par malih pločica (menuki) koji se pričvršćuje po jedan sa svake strane drška ispod omotane isprepletene pamučne vrpce (tsuka-ito). Držak japanskog mača većinom je pokriven sušenom kožom posebne vrste raže (lat. Dasyatis sephen) grube površine (dashizame) koja se često u literaturi krivo navodi kao koža morskog psa, a čija je namjena spriječiti klizanje mača u šaci tijekom borbe.
Ovisno o načinu nošenja mača prilagođena je i oprema pa se u ranijem razdoblju za nošenje mača o boku (ito maki no tachi) izrađivala s dva metalna držača (ashi kanamono) smještena na početku korica s dva ovjesa od kože (ashi) kroz koje se provlačio pojas. Izrađena od dva drvena dijela točno prilagođena obliku sječiva tako da se jednim potezom mač može brzo izvaditi, saya je bila savršena podloga za raskošno ukrašavanje u japanskom laku (maki-e) osobito u tehnici posipanja zlatnog praha na crnu lakiranu površinu (hiramaki-e). Lak je prirodni materijal dobiven pročišćavanjem i zgušnjavanjem iscjedka lakova drveta, vrste ruja (toxicodendron vernicifluum prije poznat i pod nazivom rhus verniciflua)d kojeg se dobivalo zarezivanjem kore debla. Vrh saye prekriva metalna kapica (ishizuki), a na dvije trećine dužine saye nalazi dodatni metalni prsten (semegane) ukrasom usklađen s ostalim metalnim dijelovima opreme.
Oprema za mač na ovjes tachi postala je ponovo popularna kao raskošni izraz bogatstva i profinjenosti daimyoa u kasnom razdoblju shogunata Tokugawa potkraj 18. i početkom 19. st. kako to pokazuju izlošci u National Museumu u Tokyju.(sl.2)
Japanski mač Inv. br. ATM 166 iz zbirke kineske i drugih azijskih umjetnosti Muzeja Mimara
Sječivo
Prema japanskim odrednicama opisanim u tekstu o povijesti i izradi mačeva u Japanu na sječivu mača iz Muzeja Mimara prepoznaju se slijedeće osobine: Sječivo pripada tipu katana (sl. 3) s rebrom cijelom dužinom sječiva – shinogi zukuri; (jako je skraćeno u kasnijem razdoblju Edo).
Usadnik za držak (sl. 4) ima dvije rupe za učvršćivanje dijelova drška –mekugi-ana. Usadnik – nakago radi skraćivanja završava ravno – kiri-jiri (sl. 5).
Urezani kovački znak na mjestu prelaska usadnika u sječivo – yasurime je u obliku usporednih ravnih crta- kiri (sl. 6).
Sječivo ima valovito iskovani prijelaz između mekog čelika gornjeg dijela i oštrice od tvrdog čelika – hamon u gunome midare (sl. 7).
Struktura sječiva nastala prekivanjem yigane je vodoravna – itame pomiješana s uzorkom u obliku godova drveta – mokume (sl. 8).
Zašiljeni vrh sječiva – kissaki (sl. 9) srednje je dužine, a zakrivljenje hamona na vrhu je vjerojatno ko-maru.
Na sječivu su vidljive metalurške strukture kristala – ji-nie (sl. 10).
Nakago ima natpis od okomito postavljenih sedam znakova japanskog pisma koji pročitan na japanskom glasi: „Kanesada saku Nobuyoshi kore o agaru“ (兼定作信吉上ル之), u prijevodu: „Rad Kanesade skratio Nobuyoshi“ koji je ključan za dataciju i atribuciju sječiva. Osobito je značajan oblik znaka sličan slovu Z koji se čita sada i tipičan je za potpis majstora kovača sječiva imena Kanesada No-Sada. Spomenuto ime majstora Nobuyoshija koji je sječivo skratio često je u Japanu pa se tako u zapisima o imenima kovača mačeva može naći barem njih petnaest istog imena koji su djelovali u razdoblju od 1550. do 1870. g. u kojem je mač mogao biti skraćen6. (zahvaljujem se Marcusu Seskou stručnjaku za za japanske mačeve, kustosu-suradniku zbirke japanskog oružja Metropolitan Museuma i predstavniku Udruge za očuvanje japanskih umjetničkih mačeva Nihon Bijutsu Token Hozon Kyokai (日本美術刀剣保存協会 NBTHK) za čitanje i tumačenje teksta natpisa).
Kanesada No-Sada bio je jedan od najznamenitijih japanskih kovača sječiva mačeva iz planinske pokrajine Mino u središnjem dijelu otoka Honshu u kojoj se razvila posljednja peta tradicionalne japanska „škola“ ili tradicija kovanja mačeva (Mino-den). (Pet tradicionalnih japanskih „škola“ kovanja mačeva gokaden (https://www.touken-world.jp/tips/gokaden-en/) čine: Yamato-den sa sjedištem u Nari, Yamashiro-den sa sjedištem u Kyotu, Bizen-den sa sjedištem u Okayami,Shoshu-den sa sjedištem u gradu Kamakuri,i Mino-den sa sjedištem u Gifuu. Tijekom dugog nemirnog razdoblja zaraćenih klanova potreba za velikom količinom oružja, osobito mačeva na pojedinim područjima poticala je brojne majstore kovače n seljenje u potrazi za poslom što je dovelo do širenja pojedinih kovačkih osobina i vještina te njihove mješovite primjene u svrhu poboljšanja oštrine i otpornosti sječiva na lom tijekom borbe. Svaki bolji majstor kovač sječiva nastojao je razviti neke svoje tehnike kovanja objedinjujući te tradicije s osobnim vještinama.)
Prema malobrojnim poznatim podacima koji se spominju u stručnoj literaturi, Cox (Cox 1993: str. 60).ističe da je Kanesada II No-Sada pripadao je poznatoj obiteljskoj grani kovača sječiva iz pokrajine Mino. Njegov otac- posvojitelj Kanesada I 7 koju prema japanskoj tradiciji spada i kovanje sječiva, službeno „usvajaju“ svoje osobito nadarene učenike koji mogu ili ne moraju biti njihovi srodnici. Ti usvojeni učenici-sinovi potom preuzimaju majstorovo profesionalno ime i tako nastavljaju tradiciju radionice.) već je bio poznat po izradi osobito oštrih mačeva tipičnih osobina za pokrajinu Mino, a osnovao je i kovačku školu. U svom dugom životu (prema nekim japanskim stručnjacima poput Fujishire doživio je 111 godina) Kanesada No-Sada potpisivao je sječiva svojih mačeva različitim znakovima japanskog pisma. Od 1503. g. počeo je urezivati znak koji se čita „sada“ u obliku koji podsjeća na slovo Z. Oko 1511. g. dobio je naslov „Izumi no kami“. Neka njegova sječiva nose i carsku oznaku u obliku stiliziranog cvijeta krizanteme (Kiku Mon). Prema Coxu katane njegove izrade tipične su dužine od 63 do 66 cm, ali očito je kovao i duža sječiva poput potpisane katane dužine 73 cm iz Tokyo Fuji Art Museuma (https://www.fujibi.or.jp/en/our-collection/profile-of-works.html?work_id=10117. U opisu toga sječiva na stranicama navedenog muzeja kao osobitost Kanesadinih sječiva ističe se valoviti hamon (midare). Smatraju se nekim od najoštrijih ikada iskovanih sječiva (saijo o-wamono) (Cox 1993: str. 60). Kanesada je kovao i kratke mačeve wakizashi te sječiva za bodeže tanto toliko cijenjena kroz kasnija stoljeća da je na spomeniku hrabrom samuraju Saigou Takamoriju (sl. 11) u parku Ueno u Tokyju koji je izgubio život u posljednjoj bitci samuraja u tradicionalnim oklopima naoružanih mačevima protiv zapadnjački opremljene carske vojske tijekom ustanka Satsuma 1877. g., lik prikazan u stojećem stavu oboružan jedino wakizashijem s Kanesadinim sječivom za pojasom u pratnji svoga psa.
Prema pisanju stručnjaka za japanske mačeve Markusa Seskoa (Japanese Sword Legends or Legendary Japanese Swords 8
No-Sada je bio i odani buddhistički vjernik koji je o svom trošku dao otisnuti kopiju Kannon- Sutre vjerojatno prigodom smrti njegova oca-usvojitelja, premda su majstori kovači mačeva bili skromno plaćeni za svoj rad 9. Nekoliko takvih Sutri objavljeno je u pokrajini Mino tijekom 15. st. zahvaljujući procvatu tiskanja knjiga. Koristile su s prigodom pogrebnih obrednih svečanosti ali malo ih je sačuvano s podacima o naručiteljima kao što je ova Kanesadina. Danas se čuva u British Library u Londonu.)
Škola-tradicija kovanja mačeva u pokrajini Mino (Mino-den)
Škola-tradicija kovanja mačeva (gokaden) razvila se u pokrajini Mino u povijesnom razdoblju Kamakura oko 1320. g. dolaskom kovača mačeva iz starije škole-tradicije Yamato (Yamato-den). Od samih početaka kovači iz pokrajine Mino često su na početku svoga profesionalnog imena (tsuji) imali ime „KANE“ koje se u složenom japanskom znakovnom pismu može pisati upotrebom različitih znakova, a čitati na isti način.
Bogata željeznom rudačom, pokrajina Mino imala je od davnine tradiciju proizvodnje željeza i čelika što se u razdoblju građanskih ratova u 15. i 16. st. (razdoblje Muromachi) pokazalo presudnim za brzi razvoj masovne proizvodnje sječiva za mačeve za potrebe zaraćenih samurajskih klanova pod vodstvom daimyoa pa se procjenjuje da je broj kovača mačeva (kaji) tijekom 15. st. bio između 500 do 800, da bi u razdoblju 16. st. taj broj narastao na 800 do 1000 kovačkih radionica (Cox 1993: str. 7). Tako veliki broj kovača usmjerenih na brzu izradu isto tako velikog broja sječiva odrazio se u slabijoj kvaliteti sječiva namijenjenih običnim samurajima i drugim naoružanim vojnicima jer su, radi ratnih potreba i velikih gubitaka u ljudstvu u tom razdoblju, unutar vojnih redova uz samuraje služili i pješaci pripadnici kaste seljaka.
Tijekom nemirnog razdoblja neprekidnih ratova između moćnih pokrajinskih samurajskih klanova i vojnih zapovjednika Ode Nobunage i njegovog nasljednika Toyotomi Hideyoshija u pokušaju ujedinjenja Japana brojni su se kovači mačeva i u pokrajini Mino selili u potrazi za poslom. Nakon ujedinjenja Japana pod shogunatom Tokugawa u mirnodopskoj promjeni načina života vrsni kovači mačeva počeli su izrađivati sječiva visoke kvalitete i sjajne metalne površine namijenjene više prestižu pojedinih bogatih daimyoa nego borbi. Često su bili i u njihovoj službi unutar gradova-dvoraca u kojima su živjeli. Potaknuti tim promjenama pojedini kovači mačeva rado su se odlučivali za promjene objedinjujući pri tome stare tehnike naslijeđene iz škole-tradicije (gokaden) iz koje su potekli s osobnim istraživanjima novih kovačkih mogućnosti.
Osobine sječiva mačeva iz pokrajine Mino
Prema mišljenju japanskih stručnjaka sječiva iskovana u pokrajini Mino načelno se prema kvaliteti kovanja mogu podijeliti u tri vrste (Cox 1993: str. 12):
1.Sječiva visoke kvalitete i vrhunske oštrine s osobnim imenom (zokomei) i umjetničkim imenom (nanori) kovača, često i sa imenom uglednog naručitelja iz visokih redova samurajske kaste.
2. Sječiva obične kvalitete koje su izradili pojedini kovači ili radionica s podjelom pojedinih dijelova proizvodnje na više majstora.
3. Sječiva loše kvalitete izrade „bez umjetnosti kovanja“ (kazu uchi mono).
Sječiva mino-den više kvalitete izrade odlikuje oštrina koju im daje vanjski omotač sječiva od tvrđeg otpornijeg ali lomljivijeg čelika (kawagane) i visoka savitljivost radi umetanja mekše čelične jezgrea (shigane), dok su sječiva lošije kvalitete većinom izrađena od jeftinijeg čelika shigane i stoga manje otporna na oštećenja oštrice u borbi. Prema vrsti čelika i načinu njegovog previjanja u postupku kovanja sječiva visoke kvalitete složena su umetanjem čelika shigane u omot oblika slova V od čelika kawagane u predjelu oštrice (kobuse-gitae) ili umetanjem dodatnog komada čelika s visokim udjelom ugljika izrazite tvrdoće u predjelu oštrice (hon snmai-gitae ili trodijelni blok) (Cox 1993: str. 14).
Prema japanskoj tradicionalnoj procjeni osnovne osobitosti koje proizilaze iz načina kovanja sječiva u školi-tradiciji Mino (Mino-den ) su:
1. Jasno vidljiva mjesta prekivanja čelika u postupku kovanja imaju zaobljeni oblik koji podsjeća na godove drveta (hada ili jihada) (Nagayama, Martin 2010: str. 40; Cox 1993: str. 13).
2. Graničnik (hamon) koji razdvaja jači čelik oštrice od mekšeg čelika gornjeg dijela sječiva iskovan je tako da ima nepravilni manje ili više valoviti oblik (gunome-midare) (Cox 1993: str. 13; Nagayama, Martin 2010: str. 44;).
3. Na zašiljenom vrhu sječiva (kissaki) nastavlja se uzorak hamona (boshi) (Cox 1993: str. 13).
4. Zakrivljenost vrha sječiva prema gore (kaeri) može biti različite dužine (Cox 1993: str. 15).
Premda je danas prekriveno hrđom i ostacima starih zaštitnih premaza radi koji skrivaju sitnije detalje kovačke tehnike, na sječivu mača iz Muzeja Mimara vidljive su sve navedene osnovne osobine sječiva Mino-den visoke kvalitete koje se mogu bolje uočiti na starijoj fotografiji (sl. 12).
Sudeći prema trenutnom stanju sječivo vjerojatno nije bilo čišćeno kroz dugo vremensko razdoblje vjerojatno od dolaska u Europu gdje ga je na tržištu umjetnina kupio donator Ante Topić Mimara. Stajalo je i u neodgovarajućim raskošnim koricama za svečano nošenje što je donedavno bilo uobičajeno za europske privatne zbirke. Sretna okolnost je što sječivo nije bilo povrgnuto kakvom restauratorskom postupku čišćenja primjerenom za europske mačeve kovane drugom tehnikom koji bi uništio gornji sloj čelika i kovačke detalje, što se može vidjeti na brojnim jako oštećenim japanskim sječivima u nekim europskim muzejima. Muzeji sa zbirkama japanskih mačeva danas posvećuju posebnu pažnju njihovoj zaštiti u izvornom stanju sječiva, pa je primjerice British Museum svoju cjelokupnu zbirku koja sadrži više od 100 japanskih sječiva različite dužine otpremio u Japan i dao njihovim stručnjacima na čišćenje i uređivanje.
Prema prosudbi stručnjaka Marcusa Seskoa koji je pregledao fotografije mača iz Muzeja Mimara sječivo mača je u dobrom stanju bez ikakvih vidljivih oštećenja te mu se može stručnim brušenjem, poštujući u potpunosti sve tradicionalne materijale i tehnike japanskih majstora brusača mačeva, vratiti izvorni sjaj. Tek nakon toga zahvata sječivo se može dati na ocjenu autentičnosti kao rad Kanesade No-sade stručnjacima iz NBTHK koji izdaju jedini priznati certifikat.
Oprema mača (koshirae) Inv. br. ATM 166
Premda je sječivo mača iz Muzeja Mimara tipološki katana u zbirku je ušlo umetnuto u raskošnu opremu za ovješeno nošenje sječiva tachi (tachi-koshirae). Oprema se sastoji od drška (tsuka) i korica (saya) vjerojatno izrađenih od drva magnolije, štitnika za šaku (tsuba), manjih metalnih dijelova i klina za pričvršćivanje (sl. 13).
Držak (tsuka)
Zbog načina nošenja (tachi) o lijevi bok (ako je samuraj bio dešnjak) držak ima tipično malo zaobljeni oblik (morozori). Na drvenu osnovu s obje strane zalijepljen je komad sušene kože raže žučkasto-bijele boje s naglašenim ispupčenjima (dashizame). Na drvenom dijelu vidljive su i dvije okrugle rupice jedna na vrhu, a druga na suprotnom kraju u koji se umeće usadak sječiva. Nakon umetanja sječiva na tom se mjestu provlačio klin (mekugi) kroz držak i istovremeno kroz rupicu na usatku sječiva čime su se dijelovi pričvrstili . Klin se najčešće izrađuje od bambusa koji je ujedno čvrst, rastezljiv i otporan na vlagu prilikom borbe. Potom se držak mača omatao isprepletenom pamučnom vrpcom (tsuka-ito) koja je mogla biti različito obojana ovisno o društvenom položaju pojedinog samuraja. Postoje brojni načini omatanja i prepleta vrpci ovisno o sklonostima vlasnika mača ili oružara u službi daimyoa koji se o maču brinuo. Rupica na vrhu drška služila je za provlačenje i učvršćivanje prilikom prepletanja kako bi vrpca bila stalno čvrsto zategnuta bez obzira na brzu izmjenu pokreta šake mačevaoca u borbi. Nažalost izvorna prepletena vrpca s drška mača iz Muzeja Mimara nije se sačuvala. Na crno bijeloj fotografiji koja je snimljena prilikom ulaska mača u zbirku budućeg Muzeja Mimara već se može primijetiti da vrpca nije više zategnuta već je mjestimično ovješena i oštećena (sl. 14).
Razlog tome vjerojatno je nestručno izvedeno odmatanje jer se radi zatezanja prilikom prepleta, jedanput odmotana ista vrpca ne može uredno natrag omotati. Kasnije fotografije pokazuju da se s vremenom vrpca dodatno odmotala i konačno raspala (sl. 15 i sl. 16).
Sretna je okolnost da je omotana pamučna vrpca ionako dio opreme mača koji se redovito mijenjao, a tijekom razdoblja ratova vjerojatno i nakon svake krvave bitke.
U svrhu dodatnog osiguranja protiv klizanja drška s obje strane ispod isprepletene vrpce umeće ukrašena metalna pločica menuki koja na opremi mača iz Muzeja Mimara ima oblik dviju povezanih kružnih pločica ukrašenih stiliziranim lišćem paulonije (kiri) (sl. 17) jednim od tradicionalnih japanskih samurajskih amblema (mon – kiri-mon)) Običaj je da je par menukija istog oblika i ukrasa. U razdoblju Edo kada mačevi postaju više statusni simbol nego oružje za svakodnevnu upotrebu menukiji poprimaju raskošnije oblike stiliziranih životinja, japanskih mitoloških bića, ljudskih likova i sl. Primjer omotanog drška sa sličnim menukima iz vremena 18.-19. st. iz Walters Art Museuma (sl. 18) pokazuje kako izgleda tako omotani držak.
Štitnik za šaku (tsuba) i drugi metalni dijelovi Na vrhu drška navučena je metalna kapica (tsukajiri) koja je na opremi mača iz Muzeja Mimara crne boje sa sitnim ispupčenjima na kojima se ističu minijaturni pozlaćeni reljefni ukrasi u obliku zakovitlanih oblačića. Istim osnovnim motivom u reljefu na istoj crnoj podlozi ukrašen je i štitnik za ruku (tsuba)(sl. 19) s obje strane ali su između oblačića umetnuta i četiri pozlaćena reljefna ukrasa u obliku zmaja kružno zaobljenog tijela (sl. 20).
Od ta četiri ukrasna zmaja a gornji i donji su veći od dva bočna. Tsube japanskih mačeva mogu biti različitog oblika ovisno o razdoblju kada su bile izrađene, pa su tako one izrađene u doba ratova bile metalne pločice jednostavnog kružnog oblika dok su tsube za raskošnu opremu kasnije poprimile maštovitije oblike. Tsuba mača iz Muzeja Mimara u osnovi ima četverolisni oblik (mokko) kojem se listovi spajaju tvoreći izgled lukova između kojih su srcolikom otvori. Na vanjskim i srcolikim bridovima rub (mimi) je izdignut (sukidashi). Obratimo li pažnju na položaj reljefnih ukrasa u obliku zmaja u odnosu na srcolike otvore možemo uočiti pomak ukrasa bliže otvoru s jedne nego s druge strane čime se izbjegava statična križna simetrija, a uvodi dinamičnija kosa simetrija što je jedna od odlika japanske umjetnosti. Radi dodatne zaštite ruke s jedne i druge strane tsube umeću se graničnici ovalnog oblika različite širine s rupom za navlačenje u sredini (sl. 13).
Nakon sastavljanja dijelova drška, na sječivo se još navlači dodatni širi štitnik (tachi-habuki) čiji kraj prema vrhu sječiva ima oblik uvučenog slova V koji je izrađen od zlata i reljefno ukrašen motivom kružno povijenog zmaja crne boje (sl. 12 i sl. 13).
Dijelovi opreme u crnoj boji izrađeni od slitine bakra s malim dodatkom zlata (shakudo) s obradom površine u obliku ispupčenja koji podsjećaju na riblju kožu (nanako) (sl. 20) na koju su pričvršćeni sitni zlatni ukrasi. Opisane stilske odlike sa sigurnošću određuju da su ti metalni dijelovi opreme rad majstora najpoznatije radionice Goto.
Radionicu Goto osnovao je Shinobei Masaoku (preminuo 1512. g.) umjetničkog imena Yujo, samuraj iz pokrajine Mino koji se odselio u Kyoto gdje je izrađivao dijelove opreme za mačeve za Yoshimasu osmog shoguna Ashikaga. Razvio je stil Goto poznat i pod nazivom iye-bori (rezbarenje kuće odnosno shogunova dvora) koji se odlikuje upotrebom slitine shakudo sa sitnim kugličastim ispupčenjima koji podsjećaju na grubu riblju kožu (nanako) čija se tehnika izrade pripisuje samom majstoru Yujou. Nakon njegove smrti glavnu radionicu nasljeđivalo je pet majstora u izravnom nizu, dok su brojni učenici osnivali vlastite radionice. Premda su dijelovi opreme mača u Goto stilu bili jedini prihvatljivi za samuraje na shogunovom dvoru, zanimljivo je da je radionica počela izrađivati i tsube tek od vremena 5. majstora Tokujoa (1549. – 1631.) U tom ranom razdoblju dodati ukrasni detalji od zlata ili pozlaćenog metala bili su ponešto grubo oblikovani najčešće u životinjske i mitološke likove zmaja ili shishi lava-psa.
Majstor Kenjo (1585- 1663.) 7. po redu nasljeđivanja, prekinuo je s krutim tradicijama klasičnog stila radionice uvodeći nove ukrasne motive, manje stilizirane a više u skladu s prirodnim izgledom. U tom novom stilu Goto nastavilo je raditi i svih devet slijedećih majstora i učenika. Preseljenjem dvora shoguna Tokugawa u Edo (1603. – 1868.) i radionica Goto pod upravom 10. majstora Renjoa (1627. – 1709.) nastavila je raditi u novom glavnom gradu.
Stroga pravila dvora shoguna Tokugawa određivala su kako mačevi samuraja na dvoru moraju izgledati, pa su između ostaloga korice morale biti u crnom laku, a mali metalni dijelovi u stilu Goto.
Korice (saya) Drvene korice za sječivo (saya) mača iz Muzeja Mimara premazane su lakom crne boje s dodatkom zlatnog praha u obliku stiliziranih oblačića u tehnici hiramaki-e (sl. 21).
Na vrhu korica umetnuta je kapica (sayajiri) izrađena na isti način kao i kapica drška dok se isti motiv zlatnih oblačića nalazi i na malim dodatnim ukrasnim dijelovima oko korica (sl. 22), na otvoru za sječivo i na držačima za ovjes.
Radi zaštite korica od oštećenja prilikom nošenja na mjestu ovjesa pričvršćen je danas oštećeni komad svilene tkanine. Ostaci pamučne vrpce crne boje istovjetni su raspadnutoj vrpci koja je nekada bila omotana na dršku (sl. 15 i sl. 16).
Poput sječiva i dijelovi opreme mača inv. br. ATM 166 dobro su sačuvani. Raspadnuti dijelovi pamučne vrpce lako se mogu zamijeniti novom crnom vrpcom ali omatanje treba prepustiti stručnjaku za mačeve koji će znati ponovo sastaviti sve opisane dijelove drška, umetnuti menuki sa svake strane ispod vrpce i pravilno vrpcu ispreplesti i zategnuti. Korice mača zahtijevaju samo čišćenje te zaštitu tkanine i dijelova za ovjes.
Zaključak:
Mač inv. br. ATM 166 ima sječivo tipa katana s kovačkim obilježjima tipičnim za sječiva iskovana u pokrajini Mino, a brojni detalji upućuju na zaključak da ga je izradio znameniti majstor kovač Kanesada No-Sada kako se spominje i na natpisu na usadku. Natpis također spominje da ga je kasnije jako skratio (o-suriage) drugi majstor Nobuyoshi čime je uklonio izvorni usadak cijelom dužinom što je očito iz sadašnje zakrivljenosti i nove dužine sječiva od oko 58 cm. Na novom usadku kojeg je tako oblikovao majstor Nobuyoshi s poštovanjem je osobito pažljivo u reljefu ispisao ime Kanesade No-Sade na način na koji je to veliki kovač mačeva osobno radio. Jako skraćivanje tako cijenjenog sječiva ukazuju da je nekadašnji vlasnik mača mogla biti osoba dječačke dobi i visokog samurajskog roda s dvora shoguna Tokugawa u Edu. Poznato je da su se za dječake samurajskog roda izrađivali mačevi kraćeg sječiva umetnuti u cjelovitu opremu.
Raskošne korice u laku hiramaki-e te metalni dijelovi opreme iz radionice Goto vrhunske su kvalitete izrade te stilski pripadaju razdoblju kraja 18. i početka 19. st.
Buduće čišćenje sječiva i opreme mača inv. br. ATM 166 svakako se mora obaviti u Japanu kako bi se izbjeglo da se ne nestručnim restauratorskim zahvatom nepovratno oštete. Plan i potraga za donatorom potrebnog novčanog iznosa za taj zahvat postojali su prije zagrebačkog potresa 2020. g. od kada je zgrada muzeja teško oštećena, a umjetnine spakirane pa će japanski mač iz Muzeja Mimara morati još pričekati na svoje bolje dane.
Bilješke:
1. Od tada će Kyoto ostati carskom prijestolnicom do 19. st. čime je započelo novo povijesno razdoblje Heian (794. – 1185. g. ) obilježeno jačanjem nacionalne svijesti i sve manjim državničkim, vjerskim i kulturnim utjecajem iz Kine i Koreje.
2. vidi film Kagemusha (https://www.youtube.com/watch?v=Fvn3giWYZTg iz 1980. g., remek-djelo slavnog japanskog režisera Akire Kurosawe).
3. prema nazivu glavnog grada klana Tokugawa, danas Tokyo) i trajalo je od 1603. – 1615. do 1868.
4. dokumentarci o izradi japanskog mača mogu se vidjeti na: www.youtube.com/watch?v=2WkWNDDrQO4 i https://www.youtube.com/watch?v=gxwWf-MfZVk)
5. dokumentarac o životu i radu suvremenog japanskog brusioca mačeva i njegovih učenika može se vidjeti na : https://www.youtube.com/watch?v=gGLkUf1WOwA .
6. Bowhay, J.: The World of Togishi na http://japanesesword.homestead.com/files/togoshi.htm .
7. U Japanu kroz stoljeća postoji tradicija da ugledni majstori umjetnosti i primijenjenih umjetnosti (u starom Japanu nije bilo razlike između „velike ili prave“ i „male“ ili primijenjene umjetnosti do razdoblja Meiji u drugoj pol. 19. st.i otvaranja Japanan prema europskoj umjetnosti- vidi katalog Japanska primijenjena umjetnost iz razdoblja Meiji u Muzeju Mimara
8. https://japaneseswordlegends.wordpress.com/2015/10/01/the-spirit-is-willing-but-the-flesh-is-weak/. 2018.
9. Sutra je sveti buddhistički tekst, a Kannon je japansko ime božice poznate u Kini pod imenom Guanyin. Kannon-Sutra je 25. poglavlje dužeg znamenitog buddhističkog vjerskog teksta Lotus-Sutra.
Literatura:
Cox, Malcolm E.: Mino-to; Swords and Swordsmiths of Mino Province, Queensland University of Technology, Brisbane, Australia, 1993
Deal, William, E.: Handbook to Life in Medieval and Early Modern Japan, Oxford University Press, 2007
Earle, Joe: Lethal Elegance: The Art of Samurai Sword Fittings, MFA Publications, Museum of Fine Arts, Boston, 2011
Harris, Victor: Cutting Edge: Japanese Swords in the British Museum, British Museum, London, 2005
Irvine, Gregory: Japanese Sword: Soul of the Samurai (Victoria and Albert Museum: Far Eastern Series), Weatherhill, London, 2000
Morimoto, Michael: The Forging of a Japanese Katana, Colorado School of Mines, 2004
Nagayama, Kokan: The Connoisseur’s Book of Japanese Swords, Kodansha International, Tokyo, 2017
Nakahara, Nobuo; Martin, Paul: Facts and Fundamentals of Japanese Swords, Kodansha International, Tokyo, 2010
Ogawa, Morihiro; et al.: Art of the Samurai: Japanese Arms and Armor 1156-1868, Metropolitan Museum of Art, New York, 2009
Sesko, Markus: Japanese Arms and Armor na https://markussesko.com