U zbirci kineske umjetnosti i drugih azijskih umjetnosti Muzeja Mimara nalaze se dva japanska laka koplja (Inv. br. ATM 171, ATM 171a) neobičnog zakrivljenog sječiva. U Japanu se takvo koplje naziva naginata.
Naginata se u povijesti japanskog ratovanja pojavila u 12. st. i otada je bila najčešće koplje u upotrebi tijekom japanskog srednjeg vijeka od razdoblja Kamakura (1185. – 1333. g.) sve do 15. st., a vještina njene uporabe u borbi naziva se naginata jutsu. Poput svakog koplja sastoji se od sječiva učvršćenog na dugoj motki-kopljištu (sl. 1) , ali za razliku od standardnog koplja sa sječivom od dvije oštrice naginata ima samo jednu smještenu na vanjskoj strani zakrivljenja. Osobitost sječiva naginate proizilazi iz oblika koji se najprije proširuje od usadka prema vrhu, a potom zakrivljuje u ubojiti izduženi šiljak na vrhu (sl. 2).
Stručnjaci za oružje nalaze joj porijeklo u kineskom oružju sličnog oblika nađenog u grobnicama koje potječu iz 3. st., nemirnog razdoblja kineske povijesti obilježenog sukobima zaraćenih državica. Sječiva naginate kovali su majstori kovači mačeva od dvije vrste čelika presavijanjem i prekivanjem na na isti način na koji su izrađivali i sječiva japanskih mačeva. Mekši savitljiviji čelik bio je iznutra da bi sječivo moglo odoljeti udarcim, a tvrđi ali manje savitljiv čelik izvana duže je zadržavao oštrinu. Sječivo naginate ima izrazito dugačak usadnik (nakago) koji se uvlačio u prilagođeni usadni otvor na kopljištu (sl. 3) .
Radi sigurnog učvršćivanja na usadniku se nalazi probijeni kružni otvor koji se nakon umetanja sječiva poklapa s otvorom na kopljištu. Potom se kroz oba otvora provlači učvrsni drveni klin (mekugi) . Između kopljišta i sječiva nalazi se još uski metalni prstenasti razdjelnik (seppa) i široki prsten-ovratnik (habaki). Kopljište naginate ima ovalni presjek da bi se oružje lakše moglo okretati u rukama tako da je u svakom trenutku oštrica okrenuta u smjeru protivnika. Drvenu površinu prekriva japanski lak, prirodni materijal dobiven od lakova drveta (toxicodendron vernicifluum prije poznat i pod imenom rhus verniciflua), vrste ruja. Izrazito je otporan na kiseline i vlagu. Dodatnu sigurnost protiv proklizavanja oružju daju i dva istaknuta metalna prstena (semegane) smještena u gornjoj polovici dužine kopljišta te višestruko ovijeni konopac. Na suprotnoj strani kopljište završava teškom metalnom kapom (ishizuki) koja na koplju Inv. br. ATM 170 danas nedostaje. Izvan borbe sječivo naginate štite drvene korice (saya).
Tijekom japanske povijesti ratovanja naginata se mijenjala u obliku i dužini sječiva i u dužini kopljišta. Rana sječiva naginate bila su duža s jačim zakrivljenjem oštrice i sukladno tome radi ravnoteže i s dužim kopljištem. Premda su u razdoblju Kamakura (1185. – 1333. g.) naginatu u borbi koristili i samuraji na konjima, ona je bila prvenstveno oružje običnih vojnika pješaka (ashigaru) (sl. 4).
Zahvaljujući dugom kopljištu pješaci su se mogli uspješno suprostaviti konjaniku kao što to prikazuju oslikani prizori iz slavnih ratničkih priča na svilenim svitcima koji obiluju naturalističkim prikazima okrutnih ratnih običaja poput odsječene glave protivnika ovješene o naginatu (sl. 5). Kroz nemirna stoljeća japanskog srednjeg vijeka ratovi klanova koji su pustošili cijele regije kao i međusobni sukobi budističkih samostana raznih sljedbi radi posjeda, natjerali su na naoružavanje široke slojeve običnih ljudi među kojima su bile i žene što se može vidjeti i na oslikanom prikazu iz 16. st. priče o noćnom napadu na rezidenciju Minamoto Yoshitsunea (sl. 6).
Premda se prizor iz priče odigrao u razdoblju građanskih ratova Genpei potkraj 12. st. prisutnost žena vojnika očito se zadržala i u kasnijim vremenima. Žena na slici lijevo odjevena je u duge i široke hlače, nosi jednostavni dugi prsnik sastavljen od prepletene kože i naoružana je naginatom kao i muški vojnici pješaci, dok je samuraj na konju odjeven u cjeloviti oklop (haramaki) s metalnom kacigom (kabuto) na glavi i napinje veliki luk.
U očima zapadnih posjetilja Japana još od druge pol. 19. st. (sl. 7) pojam samuraj podrazumijevao je muškarca, neustrašivog ratnika, pripadnika kaste bushi, izvježbanog za upotrebu oružja još od djetinjstva, osobito slavnog japanskog mača, čiji je život bio posvećen borbi do smrti u službi svoga feudalnog gospodara (daimyo). Suprotno tim slavnim muškim ratnicima japanske žene iz samurajske kaste (bushi) imale su sasvim podređenu ulogu. To je zato što je u to vrijeme japansko društvo bilo na kraju dugog povijesnog razdoblja poznatog kao shogunat Tokugawa (1613. – 1868.) odnosno Vojna uprava (bakufu) klana Tokugawa čiji su vladari – shoguni u nastojanju da strogim pravilima ograniče moć drugih ratničkih klanova, nametnuli stroga životna pravila po uzoru na kineski neo-konfucijanski sustav vrijednosti i društvenih međuodnosa. Prema tim strogim pravilima japanskim ženama bila je od tada dodijeljena podređena uloga u obitelji i društvu.
Toj slici japanskih žena kao nebitnih bića u povijesnim događajima doprinijele su i kostimirane predstave u tada, a i sada popularnom gradskom pučkom kazalištu kabuki u kojem i danas sve ženske uloge igraju muški glumci specijalizirani za ženske likove. Ne treba ni opisivati da je njihova gluma prepuna stereotipa poput piskavog glasa i točno određenih pokreta što je za glumca očito težak zadatak jer u pravilu upravo oni u ženskim ulogama dobivaju najveće ovacije gledatelja. Radnja tih dramskih predstava puna melodramatike poput suvremenih „sapunica“ zasniva se na popularnim pričama i legendama iz japanske prošlosti koje između ostalog uključuje i neke zanimljive ženske likove, slavne ratnice poznate u Japanu kao onna-bugeisha (musha)koje su se borile u ratovima rame uz rame sa samurajima pripadnicima svoga klana. Među njima osobito je poznato ime Tomoe Gozen (gozen znači dama) (sl. 8) koja je živjela i ratovala krajem 12. st. u doba građanskog rata Genpei (1180. – 1185. g.) između klanova Minamoto i Tajira (Heike) za vlast shogunata. Ne treba isticati da je u kazalištu kabuki njezin lik igrao muški glumac kako to prikazuju i višebojni otisci drvoreza ukyo-e s kraja 19. st. ( sl. 9) na kojima je u liku Tomoe prikazan mladi glumac specijaliziran za ženske uloge. Pripadnica klana Minamoto, Tomoe se istakla u bitci kod Awake 1184. g. (sl. 10). Njezina hrabrost i ratničke vještine opisane su u poznatoj Priči o Heike (Heike Monogatari) napisanoj početkom 14. st. u kojoj se Tomoe opisuje kao ljepotica, okretna jahačica i zapovjednica samuraja u službi gospodara Minamoto Yoshinake koja se bori odjevena u oklop, s mačem ovješenim o pojas, naoružana japanskom dugim lukom sa strijelama u rukama. Na slikama iz kasnijeg vremena Tomoe je prikazana oboružana naginatom (sl. 8).
U isto vrijeme na suprotnoj strani u sukobu za klana Tajira borila druga slavna dama ratnica Hangaku Gozen (sl. 11) čiji se opis lika i život spominje u japanskoj povijesnoj kronici Azuma Kagami („Ogledalo istoka“) iz 14. st. Nakon što je klan Tajira kojem je Hangaku pripadala izgubio rat za shogunat i većinu teritorija, 1201. g. zajedno sa svojim nećakom digla je pobunu protiv shoguna iz klana Minamoto i u bitci kod utvrde Tossakayama borila se kao zapovjednica 3000 vojnika. Bila je teško ranjena strijelom u bedro, obrana se tada raspala i shogunova vojska je pobijedila. Zarobljena, odvedena je pred shoguna i njegovu svitu gdje je prema tradiciji trebala počiniti ritualno samoubojstvo (seppuku). Zadivljen njenom ljepotom i hrabrošću samuraj Asari Yoshito zamolio je shoguna da mu odobri brak s Hangaku na što je on i pristao. Kronika također spominje da je Hangaku bila osobito vješta u borbi kopljem naginata.
Premda su žene pripadnice samurajske kaste bile su u to vrijeme usmjerene prema ulozi čuvarica doma što je često značilo utvrđenog dvorca dok je suprug i gospodar u ratu, mnoge od njih, sudeći prema pričama o odanosti i žrtvovanju tome cilju, hrabro su se suprostavile s oružjem u rukama. Njihovo omiljeno oružje bila je naginata jer je zahvaljujući kopljištu omogućavala vještoj borkinji da istovremeno koristi duži zamah za postizanje dodatne snage kojom se mogla oprijeti većoj snazi muškog protivnika naoružanog mačem i zadržati ga na sigurnoj udaljenosti od svoga tijela (sl. 12). Žene su bile naoružane i kratkim bodežom ravnog sječiva tanto.
Malo se zna o izravno sudjelovanju žena iz samurajske kaste na bojnom polju ali antropološka istraživanja masovnih grobnica poginulih boraca nakon velikih bitaka u Japanu pokazuju da je među pronađenim ostacima katkada prisutno i do 30% ženskih kostura. U prilog pretpostavci da je prisutnost žena (onna-bugeisha) vještih ratnica možda bila stvarna, a ne samo dio popularnih priča, ide i nedavno pronađeni samurajski oklop izrađen za ženu kojeg je dražbena kuća Bonhams iz Lonona ponudila na tržištu umjetnina 2012. g. (sl. 13).
U popratnom tekstu stručnjakinja Bonhamsa Suzannah Yip istaknula je da oklop pripada tipu zvanom hime yoroi („princezin oklop“) i uspoređuje ga sa ženskim oklopom tipa do-maru iz budističkog svetišta Oomishima kojeg je prema tradiciji nosila onna-bugeisha Onori Tsuruhime u bitci kod Oomishime 1541. g. Od muškog oklopa istog tipa razlikuje ga nekoliko osobitosti. Gornji dio kacige (kabuto) ima više prostora i prilagođen je dužoj ženskoj kosi. Muški oklop (hiramaki) oblači se sprijeda i povezuje na leđima te stoga zahtjeva pomoć pri oblačenju, dok se ovaj oklop oblači straga i pričvršćuje sprijeda tako da ga dama diskretno može sama odjenuti. Tome je prilagođen i prsnik (do ili dou) sastavljen od pločica koji se može lako podesiti i opustiti u trenucima odmora od bitke. Sa stražnje strane podstavljen je mekom jelenjom kožom kako se svileni kimono koji je dama nosila ispod oklopa ne bi zgužvao što bi bilo osobito nezgodno i sramotno kada bi u slučaju njene smrti oklop bio skinut. Prilagodba ženskoj ruci vidljiva je na štitnicima za ruke (kote) u predjelu šake gdje su palčevi ostavljeni slobodni za razliku od muških primjeraka na kojima su svi prsti pokriveni. Razlog tome je manja snaga stiska šake ženske ruke pa slobodni palčevi omogućuju ratnici bolji stisak oko drška mača. Prilagođene su i pločice štitnika za vrat (shikoro) koje podsjećaju na zastore (sudare shikoro)), te dužina i širina dva štitnika za ramena koji ovdje prekriva cijelu dužinu nadlaktice (sudare sode) u skladu s japanskim idealom ženskog neisticanja. Zaštitna maska (mengu) u jarko crvenoj boji prekriva cijelo lice, a iznad otvora za usta nalaze se i lažni brkovi tako da na prvi pogled protivnik ne može raspoznati da se sukobljava sa ženom.
Ukras (maedate) u obliku vodoravno postavljenog polumjeseca smješten s prednje strane kacige iznad zaštitnog istaka za oči, simbol je Daikokutennyo božice rata u budizmu, a u ranijem razdoblju japanske povijesti Heian (794. – 1185. g.) smatrala se božicom doma, bogatstva i napretka.
Premda su u razdoblju shogunata Tokugawa žene iz samurajske kaste izgubile značenje u japanskom društvu, tradicija obuke u borbi naginatom nastavila se u brojnim školama za djevojke i zadržala se do danas. Zadnja priča o ulozi žena u japanskom građanskom ratu je povijesni događaj koji se zbio na kraju toga razdoblja kada se dio samuraja, nezadovoljan odlukom shogunata da se do tada zatvoreni Japan otvori za zapadne posjetitelje, pobunio i započeo je građanski rat Boshin (1868. – 1869. g.) koji je doveo do pada shogunata Tokugawa i obnove carske vlasti (Restauracija Meiji, 1868. – 1913. g.). Pristalice shogunata iz klana Aizu na sjeveru pružale su snažan otpor novoj carskoj vojsci ustrojenoj na zapadni način. U bitci za Aizu muškim borcima pridružio se i ženski odred od 20 mladih pripadnica klana vještih u borbi naginatom pod vodstvom Nakano Takeko (1847. – 1868. g.) njihove instruktorice koja je tada poginula u bitci. Kip s njenim likom i naginatom u rukama (sl. 14) danas u svetištu Hokai-ji u gradu Aizubange (Fukushima) podsjeća na njenu vještinu, hrabrost i odanost klanu.
Upotreba naginate kao glavnog oružja povezuje se u Japanu i s djelovanjem budističkih redovnika-ratnika (sohei). Najpoznatija priča o soheiju je sukob već spomenutog samuraja Mimamoto Yoshitsunea i soheija Benkija na mostu Gojo u Kyotu. Yoshitsune (1159. – 1189. g.) je povijesni lik čiji je život opisan u trećem dijelu klasičnog japanskog književnog djela „Priča o Heike“ (Heike Monogatari). Prema priči poznat kao vješt mačevalac, Yoshitsune se na mostu sukobljava u dvoboju s budističkim redovnikom-ratnikom (sohei) Benkeijem (? – 1189) naoružanim naginatom omiljenim oružjem zaraćenih redovnika. Yositsune pobjeđuje, a Benkei mu postaje vjernim pratiteljem sve do smrti kada, u posljednjoj bitci, zahvaljujući svojoj veličini i tjelesnoj snazi Benkei odbija nadmoćnog neprijatelja toliko dugo da Yoshitsune ima dovoljno vremena počiniti ritualno samoubojstvo (seppuku) i tako se prema samurajskom strogom kodu časno spasiti od zarobljavanja. Priča koja ističe Benkeijevu odanost i posvećenost gospodaru Yoshitsuneu postala je popularna u kasnijem razdoblju od 16. do 19. st., a osobito je bila popularna kao predstava kazališta kabuki čiji su pojedini prizori bili česti motivi višebojno otisnutih drvoreza ukyo-e. Tijekom razdoblja shogunata Tokugawa slika budističkog redovnika-ratnika odjevenog u bijelu samostansku odoru, glave prekrivene kapuljačom s drvenim natikačama na nogama i naoružanog naginatom postala je u Japanu dijelom pučke tradicije premda nisu poznati provjereni povijesni izvori koji bi potvrdili da su naoružane grupe ratnika povezane s brojnim budističkim sljedbama i samostanima bili sami redovnici. Za potrebe svakodnevnog života unutar samostanske zajednice i oko nje živjelo je i radilo mnoštvo laika raznih zanimanja koji su vjerojatno bili vještiji u upotrebi oružja u vremenima građanskih ratova nego redovnici posvećeni molitvi i meditaciji. Na nekim ranijim prikazima povijesnih događaja na oslikanim svilenim svitcima (npr. svitci s prikazom života redovnika Honena osnivača budističke sljedbe Jodo iz 14. st.) vide se redovnici, okruženi skupinom ratnika laika odjevenih u lake pješačke prsnike naoružanih naginatama. Zablude o naoružanim redovnicima dugo su bile prisutne i u japanskoj povijesnoj literaturi. Detaljnijim pregledom prikaza na tim poznatim oslikanim svitcima tek nedavno razlučili su se detalji u odijevanju likova koji jasno ukazuju da su i laici nosili kapuljače, ali za razliku od redovnika koji su brijali glave, laike odaje duga kosa koja proviruje ispod kapuljača. Budistička sljedba Tendai iz toga je razloga zabranila svojim laičkim pomoćnicima nošenje kapuljače. To je dovelo do pobune mlađih laika i do njihovog napada na sjedište opata pa su se morali umiješati i carski dužnosnici (Kyoto je tada bio carska prijestolnica). Povijesni izvori spominju međusobne svađe i obračune između različitih budističkih sljedbi te povremene oružane sukobe u kojima su se neki redovnici borili s oružjem u rukama ali ne i u redovničkoj odjeći.
Na oslikanim svitcima iz kasnijeg vremena shogunata Tokugawa (17. – 19. st.) na kojima su prikazani isti poznati prizori iz prošlosti, mjesto dotada odjećom neodređenih naoružanih laika postupno su zamijenili stilizirani likovi u bijelo odjevenih redovnika-ratnika s kapuljačom na glavi i sandalama na nogama naoružani naginatom. Ista stilistička preobrazba primjetna je i u kasnijim prikazima Benkijeva lika. Pojam sohei također se pojavio tek u zapisu o japanskoj povijesti Kansai hikki iz 1715. g., dok se u djelu Dai Nihon shi (Povijest Velikog Japana) iz istog vremena sohei konačno proglašava zlim redovnikom.
Prema obliku i dužini sječiva kao i dužini kopljišta naginate Inv. br. ATM 170 i ATM 170a mogu se datirati u razdoblje shogunata Tokugawa u kojem je ta vrsta koplja bila prvenstveno namijenjena tradicionalnoj obuci mladih žena pripadnica samurajskih klanova pa se naginate iz Muzeja Mimara mogu odrediti kao žensko oružje.
Literatura:
Adolphson, Mikael S.: The Teeth and Claws of The Buddha – Monastic Warriors and Sohei in Japanese History, University of Hawai’i Press, Honolulu, 2007
Deal, William E.: Life in Medieval and Early Modern Japan, Oxford University Press, 2006
Nowaki, Rochelle: Women Warriors of Early Japan, HOHONU, vol. 13, str. 63-68, University of Hawai’i at Hilo, 2015
Turnbull, Stephen R.: Samurai Women 1184-1877, Osprey Publishing, Botley, Oxford, 2010
Yip, Suzannah: Discovery of a set of extremely unusual female Samurai armour, Bonhams, 6 Nov 2012 na https://bonhams.com/press_release/11545/