Republika na moru – nizozemsko maritimno slikarstvo XVII. stoljeća i jedan primjer iz Muzeja Mimara

Fundus Muzeja Mimara s 450 slika talijanskih, flamanskih, nizozemskih, španjolskih i drugih slikarskih škola nastalih u razdoblju od srednjega vijeka do kraja XIX. stoljeća, značajno je mjesto neposrednog uživanja i proučavanja internacionalne likovne baštine na području Hrvatske. Tematski raznoliko nizozemsko slikarstvo XVII. stoljeća s nešto više od 50 djela obuhvaća biblijske prizore, alegorije, pojedinačne portrete, genre scene i nekoliko različitih tipova krajolika.

U stalnom muzejskom postavu prije potresa 2020. godine bila su izložena tri primjera maritimnog slikarstva, izrazito popularne teme nizozemske umjetnosti XVII. stoljećačiji su osnovni motivi more i lađe. U skupinu se ubraja i slika Ratni brodovi (sl.9.) pripisana majstoru flamanskog porijekla Janu Porcellisu (Gent, 1584. – Zoeterwoude-Dorp, 1632.). Slikanje vodenog elementa jedna je od najznačajnijih invencija nizozemskog slikarstva XVII. stoljeća, što je razumljivo s obzirom na to da se prosperitet novonastale Republike u najvećoj mjeri temeljio na pomorskim uspjesima i sposobnosti vještog iskorištavanja vodnih potencijala. Epitet zlatno doba koji se pridaje XVII. stoljeću razdoblje je ubrzanog ekonomskog, znanstvenog i kulturnog blagostanja Nizozemske Republike što u europskoj umjetnosti koincidira s pojavom, diseminacijom i prevlašću baroknog stila.

Status i značenje slikarstva u Nizozemskoj Republici XVII. stoljeća

Zlatni sjaj blagostanja obasjao je i likovnu umjetnost, osobito štafelajno slikarstvo što se u odnosu na skulpturu i arhitekturu prometnulo u dominantnu umjetničku vrstu, o čemu svjedoči i podatak da je samo u razdoblju 1600. – 1680. u Nizozemskoj naslikano oko 4 milijuna slika različite kvalitete.Jedan od razloga toliko masovne produkcije gubitak je autoriteta Katoličke crkve i utjecaja plemstva, zbog čega se tradicija izravnih narudžbi napustila u korist plasiranja slika na otvoreno tržište, pri čemu je novoobogaćen sloj urbanog stanovništva postao glavni konzument. Slike su postale tražene kao vid ulaganja, ali i kao neizostavni detalj nizozemskih građanskih interijera (sl.1.).

Za razliku od vodeće uloge historijskog narativnog slikarstva u aristokratskim i  katoličkim zemljama poput Flandrije i Italije, slikarstvo kalvinističke građanske Nizozemske bilo je neosjetljivo na mitove i retoriku i počiva prvenstveno na prikazu struktura i vrijednosti suvremenog nizozemskog društva XVII. stoljeća pa su teme portreta, krajolika, genrea i mrtve prirode postale popularnije nego biblijski ili mitološki prizori. Po karakteru asocijativno i evocirajuće, nizozemsko barokno slikarstvo odlikuje se ugrađenim osjećajem individualnog, lokalnog i nacionalnog ponosa. Pojedinačni i grupni portreti prikazivali su ponos portretiranih protagonista uspjesima u podizanju Republike, pojedine vrste mrtve prirode vizualizirale su razmetanje stečenim materijalnim dobrima, a maritimno slikarstvo kao izdvojena kategorija krajolika u različitim etapama XVII. stoljeća bilo je i vizualna manifestacija društvenog ponosa, ali i izraz fascinacije nizozemskih majstora autentičnom prirodom jednakovrijednom ljudskom liku.

More  kao razlog ekonomskog prosperiteta i ponosa Republike

Prema jednoj od verzija legende o Letećem Holandezu, kapetan Hendrick Van der Decken na povratku iz Indije u Amsterdam 1641. godine izazvao je potonuće nizozemskog trgovačkog broda jer je odlučio ploviti opasnu rutu preblizu Rta dobre nade. Unatoč pobuni posade, zakleo se da neće odustati od nauma čak ni pod cijenu plovidbe do sudnjeg dana. Kako to obično u folklornim narativima biva, kapetanove je riječi čuo đavao i osudio Ukletog Holandeza na vječno lutanje svjetskim morima bez pronalaska pristaništa.

Izuzev metaforičkih konotacija gdje brod predstavlja ljudsku dušu, a more ljudski život, ova popularna nizozemska legenda iz XVII. stoljeća prožeta maritimnim motivima ilustrativan je primjer zaokupljenosti kolektivne svijesti morem uz koje su nizozemski životi i sudbine bili vezani na mnogo načina. Stoljećima duga borba protiv Sjevernog mora za čvrsto tlo izgradnjom poldera i konstantna strepnja od poplava (približno trećina površine Nizozemske je ispod morske razine) dubinski su oblikovali nizozemski mentalitet. Iako Plinije Stariji u Prirodoslovlju  iz I. stoljeća n.e.sa sažaljenjem piše o „jadnom narodu što obitava kraj obale oceana u zemlji bez drveća i grmlja“ i o poplavama „dvaput u jednom danu“, Sjeverno more, tri plovne rijeke i razgranate mreže kanala osim opasnosti bili su i ogromni prirodni potencijali što su ih Nizozemci stoljećima vješto iskorištavali, osobito u eri merkantilizma tijekom XVII. stoljeća.

Osnivanjem Nizozemske Istočnoindijske kompanije (Vereenigde Oost-Indische Compagnie, VOC) 1602. godine i njoj zapadnog pandana 1622. godine (Nizozemska Zapadnoindijska kompanija) stvoreni su organizacijski temelji za prekooceansku trgovinu i eksploataciju Indonezije, Kariba, Brazila i Sjeverne Amerike (sl.2.). Amsterdam je u XVII. stoljeću postao skladište Europe svakovrsne kolonijalne robe pa tako na Starom kontinentu započinje masovna konzumacija kave, čaja, duhana i šećera. O razmjerima trgovačke flote Istočnoindijske kompanije svjedoče i podatci da je od osnutka do gašenja 1796. godine raspolagala s 4.758 brodova i približno milijun ljudi, što je zapanjujuć podatak ako se uzme u obzir da su ostale europske zemlje u razdoblju 1500. – 1795. godine zajedno imale 800.0000 zaposlenih.

Osim razvijene trgovačke flote, u XVII. stoljeću bila je glasovita i nizozemska ratna mornarica kao moćno sredstvo političke borbe. U razdoblju od 1568. do 1648. godine s prekidima se odvijao dugotrajni rat za osamostaljenje od Španjolske monarhije kada se sedam provincija predvođenih Holandijom ujedinilo u Republiku, a druga polovica stoljeća obilježena je diplomatskim i oružanim sukobima s Engleskom i sve snažnijim Kraljevstvom Francuske pod vodstvom Luja XIV. S obzirom na tako snažnu uzročno-posljedičnu povezanost mora i blagostanja u kolektivnoj svijesti Nizozemaca, maritimno slikarstvo bilo je vizualni izraz ponosa par excellence, sve do posljednje četvrtine XVII. stoljeća kada Nizozemska gubi dominaciju nad morem zbog rastuće prevlasti Engleske.

More, nebo, lađe, ljudi – elementi maritimnog slikarstva

Porastom potražnje za „nižim žanrovima“ krajem 1620-ih godina osnovne su se slikarske teme umnožile na brojne varijacije, pa se tako u slikarstvu krajolika javljaju zasebne tematske skupine poput autohtonih nizozemskih polja prekrivenih vrijeskom, prizori sela, panorame, vedute, imaginarni pejzaži s elementima talijanskog ili nordijskog krajolika, zimski krajolici, šumske scene, prikazi rijeka i kanala, prizori s plaže i maritimne scene. U takvom tematskom bogatstvu granice između pojedinih kategorija često su nejasne.  

Kako bi odredio koji prizori se svrstavaju u maritimne krajolike, povjesničar nizozemskog slikarstva Wolfgang Stechow naveo je da osim neizostavnog motiva mora prikazanog u određenom omjeru s nebom, prizori uvijek sadržavaju i motive brodova,u rasponu od grandioznih ratnih galija do skromnih ribarskih lađa. Stechow naglašava i da u XVII. stoljeću gotovo ne postoji maritimni prizor bez prisutnosti ljudske figure svedene na ulogu štafaže zaokupljene pomorskim aktivnostima. Maritimni krajolici tako obuhvaćaju prizore morskih pristaništa ili otvorenog mora (smirenoga ili zahvaćenog olujom), pomorske anegdote s mnoštvom brodova i ljudskih figura ili osamljene lađe na pučini. Ponekad je u središtu umjetnikove pozornosti isključivo detaljan i tehnički točan prikaz brodova. Zanimljivo obilježje maritimnih prizora je i gotovo neizostavna nizozemska zastava na jarbolu kao simbol nacionalnog ponosa i pripadnosti.

Zbog navedenih formalno-sadržajnih razlika maritimno slikarstvo je u pojedinim etapama XVII. stoljeća nosilo obilježja različitih žanrova: od historijskog slikarstva u prvim desetljećima, izvornog nizozemskog slikarstva krajolika u razdoblju 1630-ih i 1640-ih godina pa do povratka morskim pripovijetkama u drugoj polovici XVII. stoljeća. Često je zbog živopisno prikazanih štafažnih figura u svakodnevnim aktivnostima na moru i uz more maritimno slikarstvo poprimalo obilježja genre slikarstva.

U nizozemskom jeziku za krajolike s prikazom mora koristi se pojam zeelandschap (zee-more, landscahap-krajolik), istovjetan engleskom izrazu seascapes. U anglosaksonskoj literaturi zastupljena je i fraza marine painting  koja se na hrvatski prevodi kao slikarstvo marina, što bi semantički obuhvaćalo samo prizore morskih luka i pristaništa te tako ne bi obuhvatilo tematsku širinu maritimnog slikarstva. Maritimnost je geografski pojam što u najkraćoj definiciji znači povezanost i utjecaj mora na kopno, stoga se s obzirom na značenje mora za oblikovanje nizozemske države kao najprimjereniji naziv nametnuo upravo pojam maritimno slikarstvo. 

Flamanski utjecaji na prvu generaciju  maritimnih slikara

Maritimno slikarstvo formalno je slijedilo opće smjernice razvoja nizozemskog slikarstva krajolika XVII. stoljeća pa se tako i prve generacije slikara oslanjaju na tada prisutnu flamansku tradiciju intenzivnih boja i kolorističke podjele prostora na crvene i smeđe tonove prvoga prostornog pojasa, zelene srednjeg pojasa te plave u pozadini. Flamansko je naslijeđe i povišeno očište, proizašlo iz panoramskih „krajolika svijeta“ slikara starije generacije Joachima Patinira i Pietera Bruegela Starijeg, čime se dodatno naglašavaju monumentalnost i svečanost prizora. Uočljive su i urođena flamanska minucioznost u izvedbi detalja te bruegelovska posvećenost sporednim događajima i aktivnostima ljudskih figura u pozadini. Prikazujući pomorske anegdote mlade Republike, prvih desetljeća XVII. stoljeća maritimno slikarstvo tematski se zadržavalo u okvirima historijskog žanra. Kako je u prvoj polovici stoljeća s prekidima trajao Osamdesetogodišnji rat za oslobođenje od španjolske krune (1568.-1648.), u svrhu komemoracije vojnih uspjeha nizozemske ratne mornarice česte su bile javne narudžbe slika pomorskih bitki, poput Bitke za Gibraltar (sl.3.) Cornelisza Claesza van Wieringena (Haarlem, 1577. – Haarlem, 1633.) iz 1621. godine. Naručivale su se i slike ključnih društvenih događaja, poput Povratka u Amsterdam druge ekspedicije u Istočnu Indiju (sl.4.) Hendrika Cornelisza Vrooma (Haarlem, 1562./1563. – Haarlem, 1640.) iz 1599. godine na kojoj je prikazana nizozemska izvidnička flota nakon čijeg putovanja je utemeljena Istočnoindijska kompanija. Povjesničari umjetnosti smatraju Hendricka Vrooma začetnikom maritimnog slikarstva jer je prvi temu shvatio kao specijalizaciju. Sadržavajući snažne političke konotacije, ovakve slike bile su namijenjene javnim prostorima, o čemu svjedoče i njihove pretežno velike dimenzije. Osim pomorskih anegdota, zbog Nizozemcima urođene sklonosti prema brodogradnji, bile su popularne i slike tehnički detaljno izvedenih lađa, svojevrsni enciklopedijski portreti brodova.

Tonalno razdoblje maritimnih krajolika

Sve snažniji prodor realizma nakon 1620. godine odlučujuć je pomak prema autentičnom nizozemskom slikarstvu krajolika, jer slikari postaju svjesni važnosti neposredne opservacije prirodnih pojava poput svježeg zraka, svjetlosti, izmaglice, efekata vjetra, vlage, topline i hladnoće. Rani realizam rezultirao je popuštanjem flamanskih impulsa, što je u naredna dva desetljeća dovelo do tonalne faze – najoriginalnijeg izričaja  nizozemskog baroknog slikarstva krajolika.

Ako je u prvoj fazi maritimno slikarstvo bilo historijsko, u tonalnom razdoblju ono poprima karakteristike istinskog slikarstva krajolika, jer ljepota anonimne prirode postaje prevladavajuća slikarska zanimacija. Maritimni prizori, poput ovoga Jana van Goyena (Leiden, 1596. – Den Haag, 1656.) (sl.5.) iz 1653. godine najvjernije prikazuju stvarno nizozemsko podneblje – pretežno vjetrovito, oblačno i sivo. Paleta boja se od vibrantnog flamanskog kolorizma i lokalnih boja ranog realizma reducira u tonske varijacije smeđe, sive, bijele i plave sve do razine monokromatskog dojma. Nebo ispunjeno gustim kompleksnim oblacima zauzima sve veću površinu slike, a prikazivanje olujnog mora dodatno pojačava dramatičnost scene. Postizanjem efekta opipljive vlažnosti zraka atmosferska perspektiva prethodnog razdoblja dobila je višu dimenziju stvarnosti. Prizori su pročišćeni od anegdotalnih detalja i svedeni prvenstveno na interakciju pojedinačnih lađa i prirode. Slike krajolika iz tonalnog razdoblja bile su namijenjene privatnim domovima, o čemu svjedoče i njihove manje dimenzije.

Klasična faza maritimnih krajolika

Pod utjecajem baroknog klasicizma iz Francuske i ostatka Europe, polovicom XVII. stoljeća nizozemsko slikarstvo krajolika napušta tonalnu maniru i prelazi u klasičnu fazu. Nove generacije umjetnika krajolicima pridaju herojsku dimenziju. Naspram fluidnosti tonalnog razdoblja, motivi postaju tektonski čvršći i voluminozniji, pastelna izmaglica tonalne faze ustupa mjesto intenzivnijim bojama i odvažnim kontrastima svjetla i sjene. Slikaju se uvećani izdvojeni detalji iz prirode koji postaju središte kompozicije.

 Pomak prema monumentalnosti uočljiv je i u maritimnom slikarstvu. Najpoznatiji slikar klasične faze maritimnih krajolika Willem van de Velde Mlađi (Leiden, 1633. –  London, 1707.) slikao je uvećane portrete brodova (sl.6.) i pomorske bitke (sl.7.) jer je 1652. godine izbio prvi u nizu od četiriju nizozemsko-engleskih ratova. Pojedini umjetnici,poput Jana van de Capellea (Amsterdam, 1626. – Amsterdam, 1679.) slikaju kristalno čisto more u kojem je vidljiv odraz neba i brodova (sl.8.).

Nakon 1665. godine nizozemski slikari postupno gube kreativni impuls i originalnost iz prve polovice stoljeća, slikarstvo postaje stereotipno jer se sjevernjačka autentičnost utemeljena na realizmu gubi uslijed sve jačih pomodnih klasicističkih tendencija iz ostatka Europe. Nizozemsko je slikarstvo krajolika vrlo brzo nakon XVII. stoljeća palo u zaborav onovremenih kolekcionara i umjetnika, sve do XIX. stoljeća kada moderni slikari poput Johna Constablea, Williama Turnera ili francuskih impresionista ponovno otkrivaju specifičan, gotovo religiozan odnos nizozemskih baroknih majstora prema prirodi, posebice onih koji su stvarali u tonalnoj maniri 1630-ih i 1640-ih godina.

Jedan primjer maritimnog slikarstva iz Muzeja Mimara

Na slici iz Muzeja Mimara pod nazivom Ratni brodovi (sl.9.) prikazana je pomorska bitka na otvorenom moru. Nešto više od tri četvrtine platna u odnosu na morsku površinu zauzima nebo, što je uobičajena praksa nizozemskih baroknih majstora krajolika nakon 1620. godine s ciljem isticanja ekspresivne ljepote neba. U gornjoj polovici pastelno plavi tonovi i prozračni oblaci s nekoliko ptica u letu stvaraju dojam smirene ljepote, a donja polovica neba zasićena gustim sivobijelim oblacima pomiješanima s dimom pojačava dramatičnost bitke što se odvija na pučini. Površina mora u prednjem prostornom pojasu umjereno je valovita s krijestama valova naglašenima svjetlijim tonom sive, dok se prelaskom u srednji prostorni pojas reljefnost mora gubi u jednoličnoj sivoplavoj plohi. U sjenovitom prednjem prostornom pojasu prikazani su tonući brod i dva evakuacijska čamca napučena štafažnim figurama. Najveći motiv slike izdvojena je nizozemska galija prikazana profilom u polusjeni. Smještena u desnom kutu srednjeg prostornog pojasa služi kao repoussoir, kompozicijski element što svojim rubnim položajem sugerira perspektivnu dubinu. U prostornom pojasu iza lađe lijevo odvija se dramatična borba između zaraćenih brodova, što je vidljivo iz topovske paljbe, vatre što zahvaća trupove lađa i gustoga dima što se uzdiže i stapa s oblacima iznad. Linija horizonta u pozadini napučena je galijama čija jasnoća se gubi u gusto isprepletenim monokromnim jedrima koja kao da su izvedena grisaille tehnikom. Prizor obiluje detaljima te su jasno uočljive brojne ljudske figure u pokušaju da se spase s tonućih brodova, vijoreće zastave na jarbolima, otvori za topove i nategnuta brodska užad. Slikom prevladavaju sivi tonovi oblaka i brodskih jedara te sivoplavi tonovi mora i nebeskog svoda. Smeđim tonovima naslikani su trupovi brodova i jarboli. Zraka jakog svjetla što prodire s lijeve strane granica je između sjenovitog prednjeg prostornog pojasa i pozadine.  Sjena zahvaća i lađu u desnom kutu te tako dodatno usmjerava pažnju na bitku u pozadini.

Slika je trenutno pripisana Janu Porcellisu (Gent, 1584. – Zoeterwoude-Dorp, 1632.), nizozemskom majstoru maritimnih krajolika što je stekao ugled među suvremenicima i kasnijim generacijama kao „Rafael maritimnog slikarstva“ i „najvrsniji slikar brodova“ pa su se njegova djela nalazila i u inventarima Rubensa, Rembrandta i nizozemskog erudita Constantijna Huygensa. Porcellisa danas povjesničari umjetnosti smatraju ključnom figurom tonalnog slikarstva jer je među prvima reducirao paletu do monokromatskih kvaliteta. Većina njegovih sačuvanih slika datirana je u 1620-e godine, razdoblje kada rani realizam ustupa mjesto tonalnom slikarstvu. Bio je inovator i u sadržajnom aspektu jer je umjesto prizora morskih anegdota i portreta brodova s početka stoljeća interes usmjerio prema promatranju atmosferskih svojstava prirode.

Slika iz Muzeja Mimara ne uklapa se u umjetnikov opus iz više razloga. Poput Pietera Bruegela Starijeg ili Vermeera, Jan Porcellis pripada skupini umjetnika koji iza sebe nisu ostavili velik opus. Ostalo je sačuvano oko 60 slika (uz tridesetak crteža) i većina su prikazi pojedinačnih lađa zahvaćenih olujom na otvorenom moru. Kraljevska zbirka u Londonu posjeduje noćnu scenu pomorske bitke pripisanu Janu Porcellisu (sl.10), nastalu prije 1612. godine. Na izduženom drvenom panelu prikazani su ratni brodovi pod mjesečevom svjetlošću. Prizor je zbog tamnog okruženja gotovo nerazlučiv, no lađe su naslikane izričajem tipičnim za prvu fazu maritimnog slikarstva. Vidljiv je utjecaj Porcellisova učitelja Hendricka Vrooma kojemu je dugo bila i pripisivana.

Godine 2016. na aukciji je prodana još jedna slika pomorske bitke (sl.11.) pripisana Janu Porcellisu. Neutvrđene je datacije, ali stilskim karakteristikama također se uklapa u prvo razdoblje maritimnog krajolika, prvenstveno zbog stiliziranog prikaza lađa i valova te nedostatka realizma tipičnog za nizozemsko slikarstvo nakon 1620. godine. Prikazuje skupinu ratnih brodova u međusobnoj topovskoj paljbi. Visoki valovi nakrenuli su trupove lađa, nebo je ispunjeno sivim plošnim oblacima, a u prednjem prostornom pojasu mnoštvo ljudskih figura pokušava se spasiti od utapanja. Pojedini elementi lađa prikazani su detaljno i plastično. Slika bitke iz Muzeja Mimara nema sličnosti sa spomenutim primjerima jer formalnim karakteristikama u većoj mjeri odgovara klasičnoj fazi maritimnog slikarstva druge polovice XVII. stoljeća.

Muzej Fransa Halsa u Haarlemu posjeduje Porcellisovu sliku Brodovi u oluji (sl.12.) pouzdano datiranu u 1618. godinu. Na drvenom panelu prikazana je dramatična scena tonućih lađa u oluji. Visoki valovi zapljuskuju lađe što se razbijaju na stjenovitoj obali. Pomoću sivih tonova stvoren je prizor gotovo monokromatske kvalitete. Na temelju datacije u 1618. godinu jasno je da je Porcellis relativno rano počeo slikati u prepoznatljivoj tonalnoj maniri koju će zadržati sve do smrti 1632. godine, što dokazuju i djela iz njegove zrele i kasne faze, poput  slike Brodovi u oluji (sl. 13.) nastale 1629. godine ili Ribarske lađe na nemirnom moru (sl.14.)iz 1630. godine. Takav kontinuitet stila ne ostavlja previše mogućnosti uklapanja slike iz Muzeja Mimara u majstorov opus.

Ekspresivnost i dramatičnost krajolika, prikaz samo esencijalnih elemenata prirode i pročišćenost od suvišnih detalja kao prepoznatljiva Porcellisova obilježja na slici iz Muzeja Mimara nedostaju. Iako je prisutna realistička opservacija prirode, ozračje slike daje dojam raskošno namještene scenografije. Prizor je ispunjen mnoštvom štafažnih figura u žanrovskim aktivnostima, ali statičan i zamrznut u vremenu jer nedostaju vjetar i prijeteći valovi zbog kojih su lađe na Porcellisovim slikama nakošene i na rubu potonuća. Netipična za Porcellisa je i spomenuta elaboriranost scene detaljima, kao što su brodska užad i topovski otvori na trupu.

Prilično pouzdan dokaz da djelo pripada kasnijem razdoblju je i detalj naslikanih zastava. Osim nizozemske trobojnice, na nekoliko mjesta na slici na jarbolima su ovješene zastave s crvenim pravokutnim križem upisanim na bijelu podlogu (sl.15.). Prikazana zastava je križ sv. Jurja zbog čega se može zaključiti kako se zapravo radi o uprizorenju jednog od sukoba iz nizozemsko-engleskih ratova što su se u četiri navrata vodili od druge polovice XVII. do do kraja XVIII. stoljeća. Prvi rat izbio je 1652. godine, dva puna desteljeća nakon Porcellisove smrti, stoga uz gore spomenuta obilježja slike detalj engleskih zastava dataciju nedvojbeno pomiče u drugu polovicu XVII. stoljeća.

Djelo bi se moglo pripisati nizozemskoj školi druge polovice XVII. stoljeća, kvalitetnom majstoru čije je ime u budućim egzaktnim istraživanjima tek potrebno otkriti.

---

Literatura:

Montias, John Michael: Vermeer and His Milieu: A Web of Social History. Princeton, Princeton University Press, 1989.

Slive, Seymour: Dutch Painting 1600–1800. New Haven, Yale University Press, 1995. 

Stechow, Wolfgang: Dutch Landscape Painting of the seventeenth Century. London, Phaidon, 1968.

Walsh, John: „The Dutch Marine Painters Jan and Julius Porcellis-1, Jan’s Early Career“, u: The Burlington Magazine, vol. 116, nr. 860, 1974.,  pp. 653.-662.

Walsh, John: „The Dutch Marine Painters Jan and Julius Porcellis-II: Jan’s Maturity and ‘de jonge Porcellis'”. u: The Burlington Magazine, vol. 116, nr. 861, 1974.,  pp. 734.-745.