Među mnogobrojnim predmetima kineske umjetnosti u Muzeju Mimara od kojih većinu čine djela izrađena u materijalima poput porculana i obrađenog žada koji se tradicionalno povezuju s Kinom, nalazi se i mala skupina metalnih predmeta ukrašena u tehnikama emajla. Suprotno porculanu koji se u gradu Jingdezhenu stoljećima proizvodio u milijunskim brojevima komada, emajlirani metalni predmeti uvijek su bili luksuzni radovi primijenjene umjetnosti nastali u radionicama povezanim najprije s carskom palačom u Bejingu, a potom s radionicama u južnokineskom gradu i glavnoj izvoznoj luci Cantonu (danas Guangzhou). Iz te male skupine emajliranih metalnih predmeta u Muzeju Mimara ljepotom oblika i kvalitetom izrade izdvajaju se četiri posude. Dvije posude inventarnih brojeva ATM 19 (sl. 1) i inv. br. ATM 22 (sl. 2) ukrašene su emajlom u tehnici cloisonné, a dvije zdjelice inventarnih brojeva ATM 24 (sl. 3, sl. 3a ) i ATM 25 (sl. 4, sl. 4a) oslikane su emajlnim bojama.
Sl. 1
Sl. 2
Sl. 3
Sl. 3a
Sl. 4
Sl. 4a
Dva ugledna svjetska muzeja Metropolitan Museum u New Yorku (https://www.metmuseum.org/exhibitions/embracing-color ) i National Palace Museum u Taipeiju (Taiwan) (https://south.npm.gov.tw/english/ExhibitionsDetailE003110.aspx?Cond=e688e65a-4832-4c2a-9fa8-ef106e8f3ec0&appname=Exhibition3111EN&State=1) nedavno su postavila nove izložbe na temu kineskog emajla cloisonné pa je stoga zgodna prigoda prisjetiti se i kineskih emajliranih posuda iz zbirke Muzeja Mimara koje su se godinama nalazile u stalnom postavu u prvoj dvorani sjevernog krila prizemlja.
Kineski cloisonné emajl
Naziv cloisonné potječe od francuske riječi cloison koja se može prevesti kao omeđeni dio. Emajl cloisonné izrađuje se na način da se tanka metalna žica povija u ukrasne oblike i okomito pričvršćuje lemljenjem ili lijepljenjem na podlogu od istog metala tvoreći tako male omeđene otvore unutar kojih se usipa stakleni prah s oksidima različitih metala kao bojilima pomiješan s ljepilom u emajlnu pastu. Zagrijavanjem na oko 600 – 7000 C emajlna pasta se tali i ispunjava prostor otvora (Henderson, Tregear, Wood 1989: str. 134). Postupak se ponavlja dodavanjem novog sloja paste i zagrijava se sve dok staklena masa nakon hlađenja ne ispuni svaki otvor do vrha. Potom se emajlirana površina izravnava trljanjem kamenom plovućcem kako bi se uklonio višak emajla i glača ugljenom. Na kraju se pozlaćuju ne emajlirani dijelovi – drške, nožice, rubovi otvora i vidljivi žičani završetci.
Tehnika emajla cloisonné pojavila se na području Sredozemlja oko 1500. g. pr. Kr. Vjerojatno potječe iz stare Grčke odakle se kroz vrijeme prenijela u Bizantsko carstvo te potom i u zemlje zapadne Europe, a tijekom 11. i 12. st. i istočno u Perziju i druge muslimanske zemlje i na kraju u Kinu. Kineski majstori brzo su prihvatili novu tehniku i prilagodili su ju novim oblicima i načinima ukrašavanja. Podloga za emajliranje bila je najčešće posuda različitih oblika izrađena od bakra, bronce ili mjedi. U ranijem razdoblju za izradu mreže cloisona koristili su tanko iskovanu brončanu žicu. Od druge pol. 17. st. zamijenili su ju savitljivijom bakrenom žicom koja im je omogućila izradu složenijih ukrasa prema nacrtanom predlošku. Krajem 17. i početkom 18. st. pričvršćivanje lemljenjem zamijenili su lijepljenjem čime su, obrnuto od dotadašnje tehnike, zapravo od tada rastaljeni emajli držali zajedno cloisone (Henderson, Tregear, Wood 1989: str. 134).
Nakon početne studije Sir Harryja Gardenera Chinese and Japanese Cloisonné Enamels iz 1960. u stručnoj literaturi koja obrađuju umjetničke i tehničke osobitosti kineskog emajla prevladavalo je uvjerenje da ne postoje kineski emajlirani predmeti stariji od 15. st. Tijekom 1980-tih kineski stručnjaci iz Palace Museuma iz Beijinga počeli su isticati neke predmete iz zbirke muzeja kao ranije radove iz razdoblja vladavine dinastije Yuan. Mogućnost ranije datacije nekih sačuvanih emaliranih predmeta osobito je bila prihvaćena otkad je Bard Graduate Center u New Yorku 2011. priredio izložbu Cloisonné: Chinese enamels from the Yuan, Ming And Qing Dynasties popraćenu opsežnim katalogom u suradnji s Béatrice Quette iz Musée des Arts Décoratifs u Parizu. Autori toga kataloga izdvojili su nekoliko predmeta iz Musée des arts décoratifs, te vazu inv. br. 14.40.917 iz Metropolitan Museuma u New Yorku (sl. 5) koji se prema stilskim i tehničkim osobitostima mogu atribuirati u razdoblje dinastije Yuan.
Sl. 5. Vaza, Metropolitan Museum, Inv. br. 14.40.917
U katalogu se vaza navodi kao rad sastavljen od dva dijela od kojih je njen trbušasti donji dio iz vremena dinastije Yuan ili rano razdoblje vladavine sljedeće dinastije Ming, dok su vrat, baza i brončane drške i nožice u obliku stiliziranih životinja na posudu dodate kasnije u razdoblju vladavine cara Kangxia iz dinastije Qing. Atribucija donjeg dijela vaze, nekada posude, u razdoblje dinastije Yuan zasnovana je na tehnički kvalitetnijoj izradi emajla u sjajnijim bojama u usporedbi s mat sivkastim tonovima emajla na vratu i bazi vaze te načinu stilizacije cvjetnog prepleta u kojem se ističu veliki cvjetovi lotosa povijenih latica i prašnika u sredini. Autor izložbe u Metropolitan Museumu pod naslovom Embracing Color: Enamel in Chinese Decorative Arts, 1300–1900 kustos Pengliang Lu ne podržava tu dataciju zasnovanu isključivo na načinu stilizacije prepleta velikih lotosovih cvjetova za koje ističe da se kao standardni motiv pojavljuju i na umjetničkim predmetima izrađenim od drugih materijala poput plavo bijelo oslikanog porculana, laka na drvu i tekstila u razdoblju vladavine dinastije Ming tijekom 15. st. (Arts of Asia; Lu 2023: str. 51). Stoga smatra da je sigurnije datirati donji dio vaze upravo u to razdoblje, a ne ranije u razdoblje dinastije Yuan.
Najraniji povijesni zapis u kojemu se spominje kineski emajl cloisonné nalazi se u priručniku za kolekcionare „Osnove kriterija za antikvitete“ (kin. Gegu Yaolun) iz 1388. kojeg je sastavio Cao Zhao. U njemu autor spominje emajl pod nazivom Dashi Yao ili Muslimanske posude iz Tabriza u poglavlju o keramici dodajući da su prema njegovom ukusu pogodne tek za ženske odaje, a nikako za odaje učenjaka, te da su poznate i kao posude koje dolaze iz Vražje zemlje (Lu 2023: str. 51). Upravo se taj dio Caovog teksta spominje kao dokaz da je emajliranje cloisonné započelu u Kini još u doba dinastije Yuan, ali Lu ističe da u izvornom tekstu Cao ne povezuje Dashi Yao s dinastijom Yuan premda sve ostale navedene tipove keramike datira u razdoblje vladavine pojedinih dinastija tijekom kojih su se proizvodili. Ne dodaje niti prefiks gu (pradavni) pa Lu zaključuje da je Dashi Yao zapravo suvremen Caou. Cao također spominje da je tehnika izrade Dashi Yaoa vrlo slična tehnici „umetanja iz Folanga“, a Folang je stari kineski naziv za Rim odnosno Bizant. Kasniji kineski naziv za emajl cloisonné je Falang iskrivljeni je oblik tog izvornog naziva (Arts of Asia; Lu 2023: str. 52).
Tijekom 15. st. kineski su majstori većinom polagali različite boje emajla – tirkizno plavu, tamno plavu, crvenu, žutu i bijelu – svaku u svoj cloison, a tek mjestimično po dvije boje zajedno. Potkraj 15. st. počeli su miješati emajlne prahove različitih boja radi dobivanja novih boja poput crveno-bijelo ružičaste i žuto-zelene (Henderson, Tregear, Wood 1989: str. 134).
U dugom razdoblju vladavine kineske dinastije Ming (1368. – 1644.) emajlirane posude u tehnici cloisonné bile su uvijek cijenjene radi složenog postupka izrade. Od razdoblja vladavine cara Xuandea (1426.-1435.) one namijenjene carskom dvoru bile su označene i carskim pečatom (Lu 2023: str. 52) koji se obično sastojao od četiri ili šest kineskih znakova s imenom cara i dinastije postavljenih u okomiti ili vodoravni niz ili raspoređenih u dvije ili tri usporedne okomice. Na closonné emajliranim predmetima carski pečat bio je ugraviran u metalnu pločicu umetnutu na dnu posude između emajla ili je bio urezan na ne emajlirani dio poput drške, ruba, a najčešće utisnut na ne emajlirano dno posude (Quette 2013: str. 12).
Prema kineskim pisanim izvorima već je 1456. ugledni poznavatelj umjetnosti Wang Zuo koji je prepravio i proširio Caov tekst, istaknuo profinjenost cloisonné emajliranih predmeta živih i sjajnih boja naručenih u carskim radionicama za dvor cara Jingtaija (1450.-1457.). Zbog prevladavajuće plave boje u različitim tonovima od kojih je posebno dominantna bila tirkizno plava taj je emajl poznat i pod nazivom „Jingtai plavi“. Budući da se upotreba prevladavajućih plavih tonova u izradi kineskog emajla cloisonné nastavila kroz cijelo vrijeme vladavine dinastije Ming (do 1644.), većina poznatih emajliranih predmeta proizvedena je u kasnijem razdoblju.
U uvodnom tekstu za izložbu u National Palace Museuma u Taipeijupod naslovom The Mystery of the Jingtai Cloisonné Unveiled koja je trenutno u postavu (1. 04. 2022. – 14. 04. 2024) ističe se da se kroz stoljeća carstva u Kini kratko razdoblje vladavine cara Jingtaija (1450. – 1457.) iz dinastije Ming smatralo toliko značajnijim u proizvodnji emajla cloisonné da se pečat s njegovim imenom često stavljao i na predmete vrhunske izrade iz kasnijeg vremena.
Od druge pol. 16. st. do kraja vladavine cara Wanlija (1573. – 1620.) postupno se povećavala proizvodnja cloisonné emajliranih predmeta što je dovelo do pojednostavljenja ukrasnih motiva i lošije kvalitete tehnike izrade kako bi se postupak ubrzao . Emajlirane predmete iz toga razdoblja odlikuje lakše tijelo posude tanjih stjenki i upotreba novih tonova emajlnih boja kao što su nebesko plava, svijetlo zelena nastala miješanjem žute i tirkizne boje, žutkasto bijela, tamnije purpurna, tamnije žuta i crvena. Skupu tamnoplavu boju koja se dobivala od lapis-lazulija zamijenila je tamno tirkizna (Quette 2013: str. 13).
Uz carski dvor predmete u emajlu cloisonné rado su posjedovali učenjaci-činovnici i bogati trgovci koji su svoj dom željeli uljepšati tim skupim i profinjenim posudama u obliku pladnjeva, šalica i setova za paljenje mirisnih vrsta drva. Cjeloviti setovi za paljenje mirisa sastojali su se od kutijice za komadiće drva, posude za paljenje i posude u obliku vaze (sl. 6) u kojoj se držao pribor (žličica i hvataljka). Paljenje mirisa bilo je povezano i s vjerskim obredima, osobito buddhizmom, pa je cvijet lotosa najčešći ukrasni motiv čiji se oblik stilizacije mijenjao kroz vrijeme, te stoga može donekle biti osnova za dataciju pojedinog predmeta premda kao i kod carskih pečata treba uzeti u obzir kinesku sklonost kopiranja vrijednih predmeta iz njima slavnih povijesnih razdoblja.
Kineska posuda za paljenje mirisa inv. br. ATM 19 (sl. 1) iz Muzeja Mimara oprimjeruje sve navedene osobitosti emajla cloisonné iz navedenog razdoblja. Počiva na tri jednostavne zaobljene ne emajlirane pozlaćene nožice. Tijelo izrađeno od bakrene slitine ima jednostavni oblik kružnog presjeka dok se tanke stjenke blago šire od dna do malo izbačenog otvora. Ispod ruba otvora na otprilike dvije trećine visine na posudu su na suprotnim stranama u jednakom razmaku pričvršćene dvije ne emajlirane pozlaćene drške u obliku medaljona sa stiliziranom životinjskom glavom u visokom reljefu. Rub otvora i dno posude također su ne emajlirani i pozlaćeni. Tipično za takve posude za paljenje mirisa emajlni ukras raspoređen je na cijeloj površini vanjske stjenke te na unutarnjem dijelu u obliku vrpce koja prati izbačeni rub otvora. Ostali dio unutrašnjosti posude u kojem se palilo mirisno drvo je bez pozlate i emajla.
Preplet žica pričvršćenih na vanjskoj stjenki posude oblikuje cloisone različite veličine stilizirane u biljne motive u obliku povijenih lisnatih grana s cvijećem unutar kojih se u središtu nalaze stilizirani cvjetovi lotosa postavljeni okrenuti naizmjenično prema gore ili prema dolje. U izboru boja prevladava tirkizno plava koja kao pozadina popunjava sve dijelove oko biljnih ukrasa. Sitniji cloisoni koji oblikuju detalje listova i cvjetova ispunjeni su emajlom u žutoj, plavo zelenoj, žuto zelenoj, crvenoj i bijeloj boji. Iste boje ponavljaju se u različitim kombinacijama i unutar cloisona koji oblikuju cvjetove lotosa. Ukrasna vrpca s unutarnje strane otvora ispunjena je jednostavno stiliziranim nizom cvjetova unutar lisnatih grančica u istoj izmjeni emajla žute, crvene i bijele boje.
Jednostavna stilizacija motiva emajlnog ukrasa i vidljivi nedostaci u tehnici izrade te gruba obrada ne emajliranih dijelova –ruba, dna i nespretno zalemljenih nožica – ukazuju da je posuda za paljenje mirisa inv. br. ATM 19 primjer posude iz razdoblja povećane proizvodnje emajliranih predmeta skromnije kvalitete izrade namijenjenih širem krugu kupaca iz redova činovnika i bogatih trgovaca izvan carskog dvora. Oblikom gotovo iste tronožne posude za paljenje mirisa ukrašene emajlom cloisonné mogu se često naći u ponudi antikvara na internetskim stranicama što navodi na zaključak da je taj tip posude bio osobito popularan. Datiraju se u razdoblje s kraja 16. i početka 17. st. što se podudara s vladavinom cara Wanlija. Poput posude inv. br. ATM 19 skromnije su tehnike izrade s tankim emajlnim slojem i jednostavno stiliziranim biljnim motivima među kojima se ističe cvijet lotosa. Nedavno su primjerice slične posude za paljenje mirisa ponudila na svojim stranicama dva antikvara iz Velike Britanije – Gorringes, Lewes na dražbi 14. 3. 2023 (sl. 7, sl. 7a) i Dreweatts, Donnington Priory za dražbu 15.5. 2023. (sl. 8).
Sl. 7 i sl. 7a. Posuda za paljenje mirisa, Gorringes, Lewes na dražbi 14. 3. 2023
Sl. 7a.
Sl. 8. Posuda za paljenje mirisa, Dreweatts, Donnington Priory, Newbury, na dražbi 15.5. 2023.
Premda se na fotografiji predmeta priloženoj ponudi za prodaju emajlirani podložak ispod posude za paljenje mirisa antikvara Gorringes, Lewes ne vidi u cjelosti, kvalitetom izrade i bojama emajla pripada istom vremenu kada je izrađena i posuda pa je moguće da je izvorno s njom činio cjelinu kao zaštita od topline. Pozlaćene nožice su kasniji dodatak.
Od 17. st. u doba vladavine dinastije Qing (1644. – 1911.) nastao je kineski pojam Jingtailan („plavo iz doba Jingtaija“), a uvjerenje da je baš emajl cloisonné iz tog vremena bio najbolji bilo je tako prošireno da se na emajlirane predmete visoke kvalitete izrade bez oznake naknadno dodavao gravirani carski pečat istovjetan onome iz vremena vladavine cara Jingtaija. Procvatom tržišta antikviteta pojavili su se brojni cloisonné emajlirani predmeti koji su svojim oblicima i načinom ukrašavanja više odražavali iluziju tadašnjih kolekcionara kako bi predmeti iz vremena vladavine Jingtaija trebali izgledati nego što su im stvarno bili slični.
Primjer te proizvodnje emajliranih predmeta koji su bili kopije dragocjenih primjeraka iz razdoblja vladavine cara Jingtaija je i posuda za paljenje mirisa inv. br. ATM 22 iz Muzeja Mimara (sl. 2). Tijelo joj je izrađeno od pozlaćene bronce i u usporedbi s tijelom posude inv. br. ATM 19 doima se masivno u odnosu na emajlirani ukras koji poput vrpce prekriva samo središnji dio vanjsku stjenke. Posuda ima tri pričvršćene pozlaćene brončane nožice oblikovane u slonovu glavu sa spuštenom surlom na kojoj stoji. Na emajlirani ukras s obje strane ispod otvora pričvršćena je drška u obliku mitskog bića-lava lučno povijenog tijela stiliziranog na kineski način.
U paleti boja cloisonné emajliranog ukrasa prevladava plava boja koja je prema mišljenju tadašnjih ljubitelja umjetnina ponajbolje odražavala profinjeni stil emajla „Jingtai plavi“. Stilizirani cvijetovi lotosa u crvenom, bijelom, žutom i tirkiznom emajlu okruženi razlistalim grančicama u zelenom emajlu tipični za posude za paljenje mirisa, središnji su ukrasni motiv i ove posude.
Oblikom tijela, nožica i ukrasnih drški posuda inv. br. ATM 22 kopija je izvornog tipa posude za paljenje mirisa iz razdoblja vladavine cara Jingtaija. Premda rijetke, na suvremenom tržištu umjetnina povremeno se pojavljuju primjerci sličnih posuda označenih imenom cara Jingtaija u ponudi najznačajnijih dražbenih kuća. Primjerice na dražbi br. 18883 kuće Christie’s 3. 11. 2020. pod dražbenim brojem 77 ( sl. 9) bila je ponuđena na prodaju posuda istog oblika označena na vanjskoj strani dna oznakom cara Jingtaija (christies.com/en/lot/lot-6285268) datirana u 15.-16. st. razdoblje što se otprilike djelomično poklapa s razdobljem njegove vladavine ali je očito da stručnjaci nisu sigurni u izvornost oznake. Druga posuda istog oblika s istom oznakom cara Jingtaija bila ponuđena na dražbi kuće Koller iz Zürcha 1.6. 2022., dražbeni broj 183 (sl. 10, sl. 10a), ali je datirana u prvu pol. 16. st. puno kasnije od vladavine cara Jingtaija što znači da stručnjaci smatraju oznaku neizvornom već dodanom naknadno kako bi se posudi povećala vrijednost (Quette 2003: str. 12)
Sl. 9. Posuda za paljenje mirisa, Christie’s, dražba br. 1883, 3. 11. 2020., dražbeni broj 77
Sl. 10 i sl. 10a. Posuda za paljenje mirisa, Koller, na dražbi 1.6. 2022., dražbeni broj 183
Sl. 10a.
Usporede li se posude s dražbi s posudom inv. br. ATM 22 (sl. 2) iz Muzeja Mimara već na prvi pogled mogu se uočiti značajne razlike u oblikovanju detalja ukrasa osobito u načinu stilizacije mitološkog bića-lava. Na posudi datiranoj u 15.- 16. st. iz Christie’sa (sl. 9) detalji glave i tijela bića izvedeni su precizno u visokom reljefu, a dijelovi tijela dodatno su ukrašeni cloisonné emajlom. Na posudi datiranoj u 16. st. iz Kollera (sl. 10) u stilizaciji istog mitološkog bića manje je raznolikih detalja poput grive ili krzna i pandži na nogama koje su svojstvene lavovima. Valovito povijeni dugi izdanci dlake na izduženijoj glavi s izbuljenim očima daju mu više izgled zmaja nego lava, a povijeni dijelovi dlake na tijelu s trbušne strane i rep stilizacijom podsjećaju na vitičasti biljni uzorak. Stilizacija drški u mitološka bića na posudi iz Muzeja Mimara nastavak je pojednostavljivanja istih ukrasnih oblika koji su prisutni na drškama iz Kollera u svrhu brže izrade što je tipično za predmete proizvedene kasnije u razdoblju vladavine dinastije Qing (1644.-1912.). Iste stilske promjene ali u manjoj mjeri prisutne su i u oblikovanju nožica u slonove glave.
Razlike u tehničkoj preciznosti izrade i u tonovima boja ukrasa u cloisonné emajlu također su primjetne. Na posudi iz Christie’sa koja je datirana najranije emajl je precizno položen u svaki od brojnih vrlo tankih žičanih cloisona. U finoj stilizaciji razabiru se i najmanji detalji unutar ukrasa u tamnoplavoj, tirkizno plavoj, žutoj, bijeloj i crvenoj boji.
Na posudi iz Kollera žičani preplet cloisona koji drži emajl grublje je izrađen od deblje žice. Vidljivi su i nedostatci u punjenju cloisona što jek kasnije dovelo do mjestimično značajnijih oštećenja u detaljima ukrasa. Premda je središnji motiv lotosova cvijeta isti oblikovanje pojedinog cvijeta izvedeno je jednolično s manje pažnje. Isto je primjetno i na listovima biljnog prepleta koji ih okružuju. Premda je paleta boja je ista, tonovi tamnoplave, svijetloplave i tirkizno plave boje su se promijenili.
Žičani preplet koji tvori cloisone na posudi iz Muzeja Mimara finije je izveden od tanje žice nego onaj na posudi iz Kollera. Premda je bolje kvalitete izrade prisutna je isto pojednostavljivanje i ponavljanje istih detalja motiva na lotosovim cvjetovima i na lisnatim granama. Unutar palete emajlnih boja ističe se tirkizno tamnoplava. Cloisoni koji omeđuju listove ispunjeni su tamno tirkizno zelenim emajlom kojeg nema u ukrasu druge dvije posude. Primjetni su i detalji u smeđe žutoj boji te miješanje emajla u više boja unutar jednog cloisona. Iste emajlne boje mogu se primjerice uočiti i na tronožnoj posudi za paljenje mirisa datiranoj u razdoblje od kraja 16. i početka 17. st. (dinastija Ming) koja je nedavno prodana u britanskoj dražbenoj kući Dreweatts, Donnington Priory Newbury, (sl. 11) za svotu od 56.250 britanskih funti. Fotografija detalja (sl. 11a)otkriva vrhunsku izradu emajlnog ukrasa. U usporedbi s njom emajlni dio na tronožnoj posudi inv. br. ATM 22 nema tu kvalitetu izrade jer ima sitne nedostatke u tehnici dok su emajlne boje čiste i sjajne. Ukrasni motivi su pojednostavljeni i više shematizirani. Prema tim osobitostima posuda za paljenje mirisa inv. ATM 22 pripada skupini kvalitetnijeg ali ne najkvalitetnijeg emajla cloisonné iz istog razdoblja.
Sl. 11 i sl. 11a. Posuda za paljenje mirisa, Dreweatts, Donnington Priory Newbury
Sl. 11a.
Krajem vladavine cara Wanlija 1620. godine započelo je razdoblje slabljena carske vlasti dinastije Ming što su iskoristili mandžurski vojskovođe i 1644. zauzeli su Beijing i carsku palaču. Osnovali su svoju dinastiju Qing (1644.-1912.). Nakon prvih nestabilnih godina vladavine obilježenih građanskim ratom drugi car nove dinastije Kangxi (1661.-1722.) učvrstio je carsku vlast i 1680-tih započeo je s obnavljanjem proizvodnje najprije porculana kao važne izvozne robe u gradu Jingdezhenu, a potom i dvorske radionice emajla cloisonné u kompleksu Zabranjenog grada. Emajlirani predmeti iz toga razdoblja visoke su kvalitete izrade ali bez značajnijeg tehnološkog napretka, pa je paleta emajlnih boja i dalje bila ograničena na manje od deset (Quette 2013: str. 14).
Zbog iste tehnike izrade koja se od razdoblja kasne vladavine dinastije Ming nastavila i u ranom razdoblju vladavine dinastije Qing često nije moguće sa sigurnošću preciznije datirati pojedine cloisonné emajllirane predmete u razdoblju 17. st. Ipak, većina stručnjaka izrazito kvalitetne predmete poput rijetke i skupe posude za paljenje mirisa iz Dreweattsa (sl. 11) datiraju u razdoblje dinastije Ming. Uzevši u obzir da je i kvaliteta emajlnog ukrasa na posudi inv. br. ATM 22 visoka, moguće je da je emajni ukras pripadao nekoj oštećenoj posudi iz kasnog razdoblja dinastije Ming čiji je sačuvani dio naknadno bio pričvršćen na vanjsku stjenku pozlaćene brončane posude iz razdoblja vladavine cara Kangxija iz dinastije Qing. Taj je način popravka i spajanja posuda tada bio često u primjeni (Quette 2013: str. 14) što potvrđuje i prikazana vaza iz Metropolitan Museuma (sl. 5).
Namjerno je odabran tip posude s detaljima drški u obliku mitološkog bića-lava i nožica u obliku slonove glave u stilu posuda iz razdoblja dinastije Ming i cara Jingtaija kako bi što više nalikovao na cloisonné emajlirane posude iz toga razdoblja kojima su se divili tadašnji kolekcionari starina. Prevladavajuća tamno tirkizno plava boja u emajlnom ukrasu dodatno se dobro uklapala stil „Jingtai plavog“.
Kineski slikani emajl
Suprotno emajlu u tehnici closonné koji se u Kini izrađivao stoljećima, kineski slikani emajl čini tek manju skupinu predmeta izrađenih u razdoblju vladavine dinastije Qing. U nedostatku pisanih dokaza većina stručnjaka mišljenja je da je pojava oslikavanja emajlom na bakrenim površinama usko povezana sa skupinom isusovaca koje je, u želji za poboljšanjem trgovinskih odnosa, francuski kralj Louis XIV poslao u vjersku i diplomatsku misiju kineskom caru Kangxiju (1661.-1722.). Prema tadašnjem običaju delegacija je sa sobom donijela i različite raskošne darove među kojima su se, prema pismu isusovca oca Jeana de Fontaneya od 25. 8. 1687., kineskom caru osobito svidjeli emajlirani predmeti te je zatražio još sličnih komada pa su misionari zatražili da im se iz Francuske pošalju sirovine i iskusni emajljeri kako bi mogli ispuniti carevu želju. To se ostvarilo tek dolaskom isusovca –laika Jeana Baptistea Gravereaua 1719. Na Gravereauovo čuđenje njegovi kineski učenici već su poznavali osnove slikanja s emajlnim bojama te se može pretpostaviti da su započeli s radom oko 1713. ili 1714. zahvaljujući poznavanju tehnike cloisonné i tehnike oslikavanja porculana emajlnim bojama. i (China of All Colours 2015: str. 18). Godine 1721. dva europska veleposlanstva dobila su kineske posude oslikane emajlom u carskoj radionici – set pozlaćenih emajliranih šalica, burmutice, kutiju i deset vaza. Malobrojni sačuvani primjerci predmeta oslikanih emajlom s oznakom vladavine cara Kangxija, primjerice vaza iz Museum für Kunst und Gewerbe u Hamburgu ili nekoliko predmeta iz National Palace Museuma u Taipeiju, stilom oslika ali i upotrebom ružičastog emajla za koji stručnjaci vjeruju da je u Kinu uvezen iz Europe te da se na kineskom porculanu pojavio tek oko 1720. (famille rose) datiraju i navedene predmete oslikane emajlom potkraj Kangxijeve vladavine oko 1720. (China of All Colours 2015: str. 19). Budući da nisu poznati sačuvani emajlirani predmeti oslikani bojama u zelenoj paleti (famille verte) poput porculana iz toga vremena, upitan je i uspješan početak proizvodnje slikanog emajla u carskim radionicama prije dolaska Gravereaua. Izrada oslikanih emajliranih predmeta u carskim radionicama unutar Zabranjenog grada uvijek je bila malobrojna i namijenjena isključivo potrebama dvora, dok je pravo središte proizvodnje bio lučki grad Canton.
Canton (danas Guangzhou)
Grad nekadašnjeg naziva Canton, a danas Guangzhou, smješten je na istočnoj obali Biserne rijeke u pokrajini Guangdong na jugu Kine. Tijekom svoje duge povijesti stare 2200 godina oduvijek je bio značajna trgovačka luka u kojoj je završavao pomorski Put svile donoseći u grad i Kinu dragocjenu robu iz dalekih zemalja Bliskog istoka, Indijskog poluotoka i Indokine. Doba te unosne trgovine prekinuto je dolaskom na vlast cara Hongwua osnivača dinastije Ming koji je zabranio izravnu trgovinu sa stranim zemljama i uveo sustav izaslanika s darovima izravno na carski dvor. Strogi propisi doveli su na jugu Kine do stvaranja razgranate mreže krijumčarenja i piratstva. Godine 1516. Portugalci su se uz pomoć osam brodova pokušali iskrcati u gradu ali ih je carska uprava izbacila pod optužbom za špijuniranje i gusarenje nakon čega su se Portugalci povezali s lokalnim piratima. Nakon pregovora i isplaćenog mita kineskim činovnicima 1554. sklopili su sporazum prema kojem su se morali zadovoljiti trgovačkim središtem u gradu Macau umjesto u Cantonu.
Za razliku od zatvorenosti Kine za strance i strani utjecaj u razdoblju vladavine dinastije Ming , car Kangxi drugi po redu vladavine iz nove dinastije Qing, okrenuo se obnovi proizvodnje i trgovine nakon što je učvrstio političku vlast. U tu svrhu car je 1684. izdao ukaz o ponovnoj uspostavi međunarodne prekomorske trgovine i naredio otvaranje carinskih postaja u brojnim kineskim lukama. Osnivanjem carske kompanije za trgovanje sa zapadnim zemljama 1686. Yanghuo Hang („Oceanska trgovačka kuća“) Canton je postao središnja kineska luka za svu trgovinu sa Zapadom. Od 1704. trgovina se odvijala po sustavu Baoshang uz posredništvo određenog broja licenciranih kineskih trgovaca koji su bili odgovorni državnoj kompaniji za plaćanje nameta i carina prikupljenih od svojih zapadnih poslovnih partnera nakon dolaska broda. Od 1759. do 1842. sva trgovina sa strancima odvijala se kroz luku Cantona. Trgovinu su i dalje nadzirali odabrani kineski trgovci udruženi u trgovački ceh hang (zapadni naziv cohong) koji su za
taj unosni posao carskoj vlasti plaćali visoku pristojbu. Prema nazivu za velika skladišta kompanija zapadnih zemalja koja su bila smještena u luci na sjeverozapadnom rubu grada, to je područje grada bilo poznato kao „Trinaest tvornica“ (engl. Thirteen Factories) (sl. 12).Trgovci iz zapadnih zemalja bili su smješteni zajedno sa svojim velikim skladištima uz ograničeno kretanje koje su nadzirale kineske vlasti. Prema carskom ukazu mogli su boraviti u svojoj četvrti isključivo u razdoblju trgovačke djelatnosti, a za ograničeno razgledavanje znamenitih mjesta u kineskom dijelu grada morali su sa sobom povesti i kineskog prevoditelja. U okolnim ulicama koje su okruživale četvrt ubrzo su se otvorile brojne trgovine i radionice poduzetnih Kineza u kojima su se izrađivali i prodavali lakirani ormarići i kutije, lepeze, suncobrani i drugi suveniri zanimljivi zapadnim trgovcima željnim azijske egzotike. Radionice u Cantonu postale su poznate i po izradi predmeta primijenjene umjetnosti u rezbarenoj i obojanoj slonovoj kosti. Druge brojne radionice specijalizirale su se za oslikavanje emajlnim bojama na porculanu koji je po narudžbi zapadnih trgovaca uz kinesko posredovanje riječnim putem stizao u velikim količinama iz Jingdezhena. Zahvaljujući mogućnosti naknadnog oslikavanja emajlom na caklini već pečenog porculana, te su radionice bile osobito pogodne za posebne privatne narudžbe kod kojih se motiv poput plemićkog grba ili kasnije grbova kompanija i drugih udruga oslikavao na manji broj komada porculana jednog ili više servisa ili se porculan oslikavao nekim od popularnih motiva, često prema europskim grafičkim predlošcima, u ružičastoj paleti boja (famille rose). Nakon oslikavanja taj se porculan još jednom zaštićen pekao u manjim radioničkim pećima. Zahvaljujući bogatom iskustvu u primjeni emajlnih boja na porculanu cantonske su radionice brzo prihvatile i razvile oslikavanje emajlom posuda i drugih raznolikih predmeta primijenjene umjetnosti izrađenih od bakra i to ne samo namijenjenu zapadnim kupcima nego i za potrebe carskog dvora osobito u razdoblju vladavine cara Qianlonga (1735.-1796.). Poznato je primjerice da je 1756. car kao danak iz Cantona primio najmanje 980 bakrenih predmeta oslikanih emajlom (Norris, Braeckmans, Shortland 2022: str. 1). U usporedbi se porculanom koji se prema Europi izvozio u milijunima komada, broj izvezenih komada kineskog slikanog emajla vrlo je mali. Istraživanje arhivske građe Nizozemske istočnoindijske kompanije VOC koje je proveo prof. Christian Jörg pokazalo je da predmeti od slikanog emajla nisu uvedeni u službene popise robe unutar tereta trgovačkih brodova. Razlog tome prof. Jörg nalazi u carskoj zabrani izvoza kineskog bakra radi nestašice u 18. st. koja je vrijedila i za predmete primijenjene umjetnosti, pa su zapadni naručitelji bile privatne osobe koje su imale pravo prevesti određenu količinu tereta na brodovima VOC-a ali taj teret nije bio dio službenih dokumenata kompanije (China of All Colours, Jörg 2015: str. 39).
Zabrana izravne trgovine posebno se nije svidjela britanskim trgovcima koji su se početkom 19. st. pobunili. Slabljenje carske vlasti dovelo je do pobjede Britanije u Prvom opijumskom ratu (1839.-1842.) nakon kojeg je Kina bila prisiljena ukinuti zabranu izravne trgovine. Proizvodnja slikanog emajla nastavila se u Cantonu i tijekom 19. st.
Sl. 12 Nepoznati umjetnik, Skladišta zapadnih kompanija u Cantonu, ulje na bakru
Tehnika izrade kineskog slikanog emajla
U nedostatku pisanih izvora o načinu izrade bakrenih predmeta oslikanih emajlom u Kini, detaljnim pregledom sačuvanih predmeta konzervatori-restauratori mogu zaključiti da je postupak gotovo isti kao i onaj u Europi. Započinjao je izradom bakrenog tijela izrezivanjem oblika određene veličine iz bakrene ploče. Potom se izrezani dio iskucavanjem u kalupu preoblikovao u željeni trodimenzionalni oblik. Izljevi, drške, nožice i trodimenzionalni ukrasni detalji izrađivali su se zasebno i kroz uske urezane otvore pričvršćivali na osnovno tijelo. Tako provučeni unutarnji rubovi učvršćivali su se presavijanjem jednog preko drugog. Nakon sastavljanja bakrena površina se polirala i čistila. Oslikavanje emajlom započinjalo se nanošenjem osnovnog neprozirnog bijelog emajla (na bazi arsena i olova) ili katkada tirkiznog emajla (na bazi bakrenog oksida) na cijelu vanjsku i unutarnju površinu posude izuzev rubova i nožica. Uloga toga osnovnog sloja bila je prekrivanje nedostataka na metalnoj površini i jednoliko širenje metala prilikom prvog pečenja emajla u peći koja ga štiti od dima i pepela. Nakon prvog pečenja površina se oslikavala drugim emajlnim bojama koje su istovjetne paleti emajlnih boja na kineskom porculanu poznatih kao famille rose unutar koje se osobito ističu rubin crvena zasnovana na koloidnom zlatu i kositrenom oksidu, ružičasta, neprozirna žuta zasnovana na mješavini oksida olova i kositra, te neprozirna olovno-arsenova bijela (China of All Colours 2015: str. 27) koja je miješanjem s drugim bojama u različitim omjerima davala bojama i različite svjetlije i tamnije tonove. Tamnoplava boja zasnovana na mješavini kobaltnog i olovnog oksida kemijskim sastavom je ista kao i tzv. „nadcaklinska plava“ boja kojom se oslikavao višebojni porculan od razdoblja vladavine cara Kangxija (sl. 13).
Postupak oslikavanja započinjao je je iscrtavanjem osnovnih oblika slikanog ukrasa tamnim emajlom na bijeloj pečenoj podlozi. Potom je predmet odlazio od ruku do ruku nekoliko majstora od kojih je svaki od njih bio posebno obučen za oslikavanje nekih detalja: cvjetova, geometrijskih uzoraka, ljudskih figura, životinjskih likova ili krajolika. Oslikavanje se završilo dodavanjem mnogobrojnih detalja u višebojnom emajlu. Zahvaljujući vještom miješanju osnovnih boja zasnovanih na oksidima bakra, kobalta, zlata i antimona u različitim omjerima, kineski su emailjeri dobili bogatu paletu boja i njihovih tonova. Emajlna pasta pogodna za oslikavanje dobivala se miješanjem usitnjenog emajlnog pripravka s vodom i uljem doermendina ili kamfora. Nakon oslikavanja predmet se ponovo pekao u peći zaštićen od dima i pepela. Posljednji su se dodavali detalji u pozlati koja se dobivala miješanjem zlata i žive koja bi radi niže temperature tališta u sljedećem trećem pečenju na nižoj temperaturi isparila dok bi se tanki sloj zlata vezao na emajliranu površinu (China of All Colours 2015: str. 29).
Sl. 13. Portret cara Kangxija u dvorskoj odjeći, The Palace Museum, Beijing
Sl. 14. Giuseppe Castiglione: Portret cara Qianlonga, The Palace Museum, Beijing
Dvije zdjelice oslikane emajlom u Muzeju Mimara
Plitke zdjelice inv. br. ATM 24 ( sl. 3) i inv. br. ATM 25 (sl. 4) iz Zbirke kineske i drugih azijskih umjetnosti Muzeja Mimara oslikane su istim motivom cvjetnog i lisnatog vitičastog prepleta u tonovima plavog emajla na bijeloj podlozi. Izrazita sličnost oslika na njima ukazuje da su bile izrađene u istoj radionici u Cantonu, ali ne čine par jer se razlikuju odnosu bijele i u tonovima plave boje u oblikovanju detalja. Na tanjuriću inv. br. ATM 24 prevladavaju tonovi tamnije plave boje nastali miješanjem kobaltnoplavog i bijelog emajla, a na tanjuriću inv. br. ATM 25 prevladava bijela boja emajla dok se svijetlo plava boja zadržava na detaljima cvjetnih, lisnatih i vitičastih ukrasa. Prema opisanom postupku oslikavanja kineskog emajla i na tanjurićima iz Muzeja Mimara vidljivo je da je emailjer najprije nanio sloj neprozirnog bijelog emajla na prethodno oblikovanu bakrenu površinu tanjurića. Potom je nakon prvog pečenja započeo tamnim emajlom oslikavati obrise pojedinih detalja ukrasa i detalje vanjske rubne i unutarnje razdjelne ukrasne vrpce sačinjene od stiliziranog sitnog lisnatog i vitičastog crteža smještenog između dvije dvostruke kružnice. Prostore između prepletenih motiva cvijeća, lišća i stiliziranih vitica ispunio je gusto raspoređenim točkastim uzorkom.
Sl. 15. Vaza, porculan, Rob Michiels, Bruges, na dražbi 12. 3. 2021., dražbeni broj 940
Sl. 16 Rob Michiels, Bruges, na dražbi 15. 2. 2022, dražbeni broj 550
Nakon iscrtavanja motiva nastavio je emajliranje dodavanjem novog sloja bijelog i plavog emajla vješto ih miješajući da bi dobio željene prijelaze tamnije i svijetlije plave boje. Nakon oslikavanja slijedilo je drugo pečenje tanjurića nakon kojeg je dodat pozlaćeni ukras u prostor između svake od dvije dvostruke kružnice unutarnje ukrasne vrpce.
Sl. 17. lijevo, sl. 17a i sl. 17b. Lots Road, London, na dražbi 22. 9. 2019., dražbeni broj 549
Sl. 17a
Sl. 17b.
Odabirom samo jedne kobaltnoplave boje unrazličitim tonovima na osnovnoj bijeloj boji emajla zdjelice iz Muzeja Mimara izdvajaju se iz uobičajene proizvodnje cantonskih radionica slikanog emajla iz 18. st. čija je površine preplavljena brojnim višebojnim motivima i ukrasnim uzorcima kineskog i europskog porijekla oslikanim u ružičastoj paleti boja često na žutoj podlozi poput porculana za careve iz dinastije Qing kojima je žuta boja bila simbol carske vlasti (sl. 14). Prema istom uzoru u porculanu odabir bijelo plavog oslika na zdjelicama u Muzeju Mimara može se potražiti u bijelo plavom porculanu iz istog vremena. To osobito vrijedi za zdjelicu inv. br. ATM 24 (sl. 3) na kojoj prevladava tamnija kobaltnoplava boja. Porculanska vaza oslikana gusto isprepletenim cvjetnim i vitičasto lisnatim motivom u kobaltnoplavoj boji iz razdoblja vladavine cara Qianlonga prodana 12. 3. 2021. na dražbi antikvara Rob Michiels iz Brugesa u Belgiji (dražbeni broj 940) (sl. 15) dobar je primjer za usporedbu s oslikom na navedenim zdjelicama. Može se uočiti da je motiv isti ali je način stilizacije pojedinih detalja na vazi drugačiji od onih na navedenim zdjelicama. Premda stilizirani, listovi prikazani na vazi bliži su prirodnom izgledu nego što su jako stilizirani listovi na zdjelicama koji svojim izgledom više podsjećaju na europsku stilizaciju lišća akanta. Isti način stilizacije prisutan je na višebojno oslikanim primjercima cantonskog emajla što se može primjerice vidjeti na još jednom predmetu, čajniku iz vremena vladavine cara Qianlonga, prodanom na dražbi istog antikvara 15. 12. 2022. (dražbeni broj 550 (sl. 16). Štoviše, usporedi li se način stilizacije cvjetova s velikim izdignutim prašnicima s cvijetom prikazanim u središtu dna na zdjelici inv. br. ATM 24 sličnost se lako može uočiti. Među brojnim bakrenim posudama različitog oblika i namjene oslikanih istim cvjetno lisnatim prepletenim motivom u emajlu nalaze se i primjerci s gustim točkastim uzorkom razmještenim na pozadini poput onih na zdjelicama iz Muzeja Mimara. Među njima je primjerice vaza iz istog vremena cara Qianlonga prodana na dražbi antikvara Lots Road u Londonu 22. 9. 2019. (dražbeni broj 549) (sl. 17, lijevo, sl. 17a). Povećani detalji oslika na čajniku i na vazi otkrivaju da je im oslik izveden u brzim potezima s nepravilnim usporednim crtama i manje vješto od precizno iscrtanih obruba i uzoraka na zdjelicama iz Muzeja Mimara. Osobita kvaliteta emailjerovog rada dodatno je istaknuta istim motivom jednako precizno oslikanim i na vanjskoj stijenki kao i na dnu obje zdjelice (sl. 18).
Sl. 18. Hannam Auctioneers, Selborne, UK, na dražbi 3. 1. 2023., dražbeni broj 463
Ukras od sitnog stiliziranog lišća tamnom emajlu na rubu i oko središta u unutrašnjosti zdjelica te oko vanjskog ruba prstenastog dna u, tipičan za cantonski emajl iz istog vremena pojavljuje se u različitim oblicima stilizacije poput primjerice na četverolisnoj posudi s europsko-kineskim prizorom obitelji u krajoliku prodanoj na dražbi Hannam Auctioneers, Selborne, UK, 3. 1. 2023. (dražbeni broj 463) (sl. 18). Dodavanje skupih pozlaćenih detalja ukrasa koje je zahtijevalo treće pečenje zdjelica dodatno potvrđuje njihovu luksuznu namjenu prema želji privatnog naručitelja.
Sl. 19. Pietro Cerini, Ornamentalni dizajn za zlatarski rad, 1720.-1725, Victoria and Albert Museum, grafički list 11, Inv. br. 27860.5
Sl. 20. Pietro Cerini, Ornamentalni dizajn za zlatarski rad, 1720.-1725, Victoria and Albert Museum, grafički list 12, Inv. br. 27860.3
Sl. 21. Monogamist C. L. , Racolta di disegni d’ornati di nuova invenzioni all’uso de gioglieri, 1757. Victoria and Albert Museum, inv. br. 25801.2
Sl. 22. Matthias Lock, A New Book of Foliage, London, 1769., Victoria and Albert Museum, Inv. br. 25016.28
Sve navedene činjenice o tehnici i načinu oslikavanja emajlom te stilske osobitosti motiva oslika navode na zaključak da su zdjelice inv. br. ATM 24 i Inv. br. ATM 25 izrađene u cantonskoj radionici kao privatna narudžba. Svaki detalj gusto isprepletenih motiva jako stiliziranog lišća iz kojih izviruju pojedini cvjetovi jednako je precizno oslikan. Naglašena stilizacija lišća koja podsjeća na europsku stilizaciju lišća akanta, morala je imati ishodište u europskim grafičkim predlošcima koje su u Canton stigli za potrebe narudžbi u lokalnim radionicama. Na zdjelicama iz Muzeja Mimara to je posebno zanimljivo jer usporedbom s europskim grafičkim predlošcima iz raznih razdoblja 18. st., kako to pokazuju i primjerci iz zbirke Victoria and Albert Museuma (sl. 19 i sl. 20), može se primijetiti da je razigranost oblika i njihova gustoća do razine zasićenosti u stilu „straha od praznog prostora“ (lat. horror vacui) bliža baroknim grafičkom listovima s početka 18. st. nego onima iz sredine ili druge pol. 18. st. (sl. 21 i sl. 22)
Suprotno lisnato-vitičastom prepletu čija je stilizacija proizašla iz europskih predložaka, odabir cvjetnih motiva u tradiciji je kineske umjetnosti pa bi se pojedini cvjetovi na zdjelicama inv. br. ATM 24 i inv. br. ATM 25 mogli prepoznati kao božur, krizantema i lotos u različitim oblicima stilizacije. Božur simbolizira bogatstvo, a krizantema simbolizira sreću i vitalnost. Lotos je povezan je s Buddhom i simbolizira njegovu čistoću i prosvijetljenost, a u tradicionalnoj kineskoj kulturi plemenitost, bezgrešnost i nepotkupljivost. Spajanje tipično kineskih i motiva proizašlih iz europskog utjecaja bili su izrazito prisutni u kineskoj umjetnosti u razdoblju vladavine cara Qianlonga (1735.-1796.) zahvaljujući dolasku europskih umjetnika na carski dvor.
Kasnije u razdoblju vladavine njegovog nasljednika cara Jiaqinga (1796.-1820.) počeo je prevladavati europski utjecaj u odabiru i stilizaciji motiva na predmetima namijenjenim za izvoz na zapadna tržišta, a šarolikost boja iz razdoblja Qianlongove vladavine se smanjila. To se može uočiti primjerice na zdjeli s motivom lotosa i božura datiranoj od antikvara u kasno 18. st. (Eddie’s Auction, NY, 30. 10. 2022., dražbeni broj 33) (sl. 23), te na tanjuru iz ranog 19. st. (Adam’s Dublin, 28. 6. 2022., dražbeni broj 256) (sl. 24). Obje posude vješto su oslikane emajlnim bojama u plavim tonovima na bijeloj podlozi. U usporedbi sa stilizacijom motiva prepleta lotosa na navedenim posudama stilizacija istog motiva na zdjelicama iz Muzeja Mimara doima se više ornamentalnom i time bližom kineskom načinu emajlnog oslikavanja iz razdoblja vladavine cara Qianlonga nego njegovog nasljednika Jiaqinga.
Tijekom 19. st. kvaliteta oslika cantonskog slikanog emajla postajala je sve lošija, a motivi i njihova stilizacija sve jednostavniji što se može vidjeti i na primjercima iz zbirke Victoria & Albert Museuma (sl. 25, sl. 26) i Metropolitan Museuma (sl. 27 i sl. 28). Uspoređene s navedenim muzejskim primjercima zdjelice inv. br. ATM 24 i inv. br. ATM 25 nadilaze ih i u vještini slikanja i u tehnici emajliranja. Opisani uzorak u obliku gusto raspoređenih točki u tamnom emajlu na pozadini prisutan je i na nekim emajliranim posudama datiranim u 19. st. poput zdjelice s poklopcem i podloškom iz kataloga u knjizi China of All Colours (str. 296, kat. 89) ali način slikanja cvijeća jednostavnom pravilnom izmjenom ista dva motiva tipičan i odlučujući za datiranje u 19. st.
Uzimajući u obzir sve navedene činjenice koje proizlaze iz usporedbe zdjelica iz Muzeja Mimara s drugim predmetima sa sličnim motivima izrađenim u istoj tehnici slikanog emajla u radionicama Cantona tijekom 18. i 19. st., može se zaključiti da su prema načinu stilizacije motiva i kvaliteti oslikavanja zdjelice inv. br. ATM 24 i inv. br. ATM 25 iz Muzeja Mimara izrađene sredinom 18. st. u razdoblju vladavine cara Qianlonga.
Sl. 23. Zdjela, kasno 18. st., Eddie’s Auction, NY, na dražbi 30. 10. 2022., dražbeni broj 33
Sl. 24. Tanjur, 19. st., Adam’s, Dublin, na dražbi 28. 6. 2022., dražbeni broj 256
Sl. 25. Tanjur, 19. st., Victoria and Albert Museum, Inv. br. 149.1870
Sl. 26. Kutija, 19. st. Victoria and Albert Museum, Inv. br. 149.1894
Sl. 27. Tanjur, 19. st., Metropolitan Museum, Inv. br. 24.80.333
Sl. 28. Tanjur, 19. st., Metropolitan Museum, Inv. br. 24.80.342
Napomena: prema kineskom običaju godine u zagradi iza imena pojedinog kineskog cara označavaju razdoblje njegove vladavine, a ne godine rođenja i smrti.
Literatura:
China of All Colours: Painted Enamels on Copper: Jorge Welsh Publishing and Research, London, Lisbon, 2015
Colonban Philippe; Burcu Kirmizi; Bing Zhao; Clais Jean- Baptiste; Yong Yang; Droguet Vincent: Non-Invasive On-site and Raman Studiy of Pygments and Glassy Matrix of 17th-18th Century Painted Enamelled Chinese Metal Wares: Comparison with French Enamelling Technology: Coatings, MDPI, On-line journal, May 2020.
Henderson J.; Tregear M.; Wood N: The Technology of Sixteenth- and Seventeenth- Century Chinese Cloisonné Enamels, Archaeometry 1989,, vol. 31, Issue 2, str. 133-146
Lu Pengliang: Out of the Blue: Rethinking Early Chinese Cloisonné Enamel, Arts of Asia, Spring 2023, str. 50-57.
Norris Dena; Braekmans Dennis; Shortland Adrew: Emulation and technological ddaptation in the late 18th-century cloisonné-style Chinese painted enamels, Archaeometry 64, University of Oxford 2022, str. 951-968.
Norris Dena; Braekmans Dennis; Shortland Adrew: Technological connections in the development of the 18th and 19th century Chinese painted enamels, Journal of Archaeological Science: Reports 42 (2022) 103406, str. 1-9.
Quette Béatrice: Imperial Splendor: Chinese Cloisonné at Sunnylands, The Annenberg Foundation Trust, Sunnenberg USA, 2013
Williams, C.A.S.: Chinese Symbolism and Art Motifs, Turtle Publishing Singapore, 2006