Heraklo u Muzeju Mimara

Jedan od kipova iz stalnog postava Muzeja Mimara, koji,
iako nevelik, svojom monumentalnošću i izuzetno finom
obradom zasigurno plijeni pozornost posjetitelja, drveni je
kip Heraklo Farnese (sl. 1). Podrijetlo tog kipa ni njegov put
do ulaska u zbirku Ante Topića Mimare nisu mi poznati i o
njemu se, osim u publikacijama muzeja, nije objavljivalo.

Najpopularniji junak grčke mitologije prikazan je kao čovjek
srednje dobi, potpuno nag, oslonjen na stupac preko kojeg je
prebačena lavlja koža. Kosa mu je gusta i kovrčava, i ne pokriva
uši. Lice junaka je grubo, čelo namršteno, oči otvorene.
Srednje duga kovrčava brada i brkovi spojeni su. Vrat mu
je kratak i snažan i na njemu se ističu napete žile. Lijevim je
pazuhom oslonjen na stupac koji se pri vrhu suzuje i uz koji
je prislonio ruku raširenih prstiju, kojom pridržava kijaču.
Desna mu je pak ruka, s polustisnutom šakom, savijena u
laktu i zabačena iza leđa. Heraklovo je tijelo snažno i mišićavo,
s posebno naglašenim grudima i trbuhom. Oslonjen je na
desnu nogu, a jače izbačenom lijevom nogom postignuta
je veća povijenost tijela i slabija oslonjenost na stupac, pa i
tijelo stoga izgleda vitkije i pokretljivije. Noge su mu također
mišićave, s izraženim žilama, posebice na potkoljenicama.
Prsti lijeve noge, koji su „izlazili“ izvan postolja, očito su bili
odlomljeni te su kasnije dosta nespretno obnovljeni. Stoji na
nepravilnom kružnom postolju. Iako je prikazan u trenucima
odmora, lik djeluje divlje, gotovo brutalno.

Heraklo je bio sin vrhovnog boga Zeusa i Alkmene.
Natprirodnu snagu dokazao je već u kolijevci zadavivši dvije
zmije koje je poslala ljubomorna božica Hera. Muž njegove
majke Amfitrion shvatio je da je riječ o izuzetnom dječaku te
se stoga pobrinuo primjereno odgajati Herakla. Tako mu je

Zeusov sin Kastor bio učitelj u borbi oružjem, a kralj Eurit u
gađanju lukom. Mudrosti ga je učio Zeusov sin Radamant,
čuven po svojoj pravednosti, a glazbu i pjevanje učio je od Lina,
Orfejeva brata.
Međutim, nakon što je Heraklo ubio jednog
od svojih učitelja, Amfitrion ga je odlučio poslati na goru
Kiteron da napasa stoku. Do svoje osamnaeste godine Heraklo
je spokojno živio na toj gori, gdje je ubio i lava, a njegovom
se kožom ogrtao na svojim putovanjima. Nakon povratka
u rodnu Tebu kralj Kreont dao mu je svoju kćer Megaru za
ženu. S njom je Heraklo imao tri sina. U zreloj dobi, ubivši u
nastupu mahnitosti svu svoju djecu, za kaznu je morao, u službi
mikenskog kralja Euristeja, napraviti dvanaest podviga te time
sa sebe sprati sramotu i krivnju, ali i postati besmrtan. Sve ih je
uspješno izvršio, kao i mnoge druge podvige kasnije. Drugi se
put oženio Dejanirom, kćerkom kralja Eneja. Međutim, Hera
se pobrinula za nove probleme i nove nesreće; nastavio je lutati,
osnovao je mnoge gradove, usrećio mnogo žena, pomagao
bogovima u borbi protiv giganta i stekao ugled kao nijedan
čovjek toga vremena. Međutim, u nastupu ljubomore, Dejanira
mu je natopila ogrtač otrovanom krvlju kentaura Nesa. Otrov
je prodro u Heraklovo tijelo i on je shvatio da mu se bliži
kraj. Zamolio je prijatelje da mu podignu pogrebnu lomaču
na gori Eti. Nju je zapalio mladi Filoktet, kojemu je Heraklo
prije smrti za nagradu dao svoj luk i strijele. S Olimpa je sletjela
božica Atena i zajedno s Hermesom na zlatnim kolima
odvezla Herakla na Olimp, gdje ga je Zeus, kao naknadu za
njegova junačka djela i njegove patnje, proglasio besmrtnim.
I zaista, Heraklo je postao besmrtan. Njemu su posvećivali
gradove, hramove i žrtvenike, njegova djela slave pisci i umjetnici
od antike do danas, njegov je lik inspiracija kiparima i slikarima.
Jer Heraklo nije bio samo čovjek iznimne snage. Imao je sve
ljudske slabosti i vrline, a svojom se snagom služio kako bi
pridonio i boljitku ljudi. Učinio je više od drugih, ali je i više trpio.
No zato je dobio nagradu – besmrtnost.

• iz Studije Muzeja Mimara br. 45, Heraklo Farnese u Muzeju Mimara