Dva predmeta iz Zbirke stakla Muzeja Mimara

UVOD
Slojevita preglednost izdvaja se kao temeljna odlika zbirke stakla Muzeja Mimara koja očituje put razvoja staklarskog umijeća tijekom višetisućljetnog razdoblja (od egipatskih uradaka iz II. tisuć. pr. Kr. do djela europskih radionica s kraja XIX. st. i poč. XX. st.). Toj neupitnoj vrijednosti zbirke pridružuje se i stalni poticaj na analize i izučavanja pojedinih segmenata i pojedinih predmeta što otkriva puteve novim otkrićima i zaključcima. Stalno traženje potvrda postojećih konkluzija i iznalaženje novog komparativnog materijala stopljenih sa sve češće primjenjivanim naprednim znanjima i mogućnostima drugih struka predstavljaju perpetuum mobile poticajnog sagledavanja značaja zbirke. Tako se pokadkad otvaraju i posve novi putevi mogućeg određenja predmeta sagledavajući mu vremensko-stilsko izvorište i što precizniju provenijenciju. Upravo se takav pristup dodiruje i stapa u analizi predmeta iz Zbirke stakla Muzeja Mimara dovodeći do novih zaključaka i definicija samih predmeta. U ovoj studiji obrađen je kalež s motivom Dobrog pastira (inv. br. ATM 1768), kojeg je dno uređeno zlatnom folijom, djelo koje predstavlja izvor brojnim zahtjevnim istraživanjima. Uz kalež je opisan i tanjur (inv. br. ATM 1899), uređen i obrađen istovjetnim motivom i tehnikom koji također zahtijeva precizno smještanje u jasne vremenske odrednice nastanka. Tehnike izradbe svakog od predmeta, zasebnosti uresa i finalnog umjetničkog izražaja detaljno su razrađene i pojašnjene, vodeći nas razlozima zaključaka o njihovu novom određenju. Tijekom znanstvenih istraživanja u vezi s navedena dva djela došla sam, naime, do podataka koji su doveli do izmjene njihovih datacija i mjesta izrade.

Posebno smatram važnim naglasiti kako sam na sljedećim stranicama navela autore koji su u svojim znanstvenim radovima, uz druga djela, spominjali i kalež s motivom Dobrog pastira iz Zbirke Mimara. Neprihvaćanje a priori svih zaključaka, već traženje stalne potvrde mogućim rješenjima navodi me kako je potrebno naglasiti da nas i ishitreno odbacivanje može odvesti na put površnosti, dok nas detaljno istraživanje, pa i u slučaju napuštanja postojeće datacije (ili atribucije) nerijetko vodi u zanimljive slojeve uzroka dileme i, u konačnici, do sasvim novih rezultata.

  • KALEŽ S PRIKAZOM DOBROG PASTIRA (INV. BR. ATM 1768)

Zajedno s ranije donesenim zaključcima te na temelju proučavanja fundusa drugih muzeja i relevantne literature, s komparativnim materijalom povezani su i rezultati tehnološko-kemijskih istraživanja koja iznesenim zaključcima predstavljaju specifičnu verifikaciju. Naime, želeći sveobuhvatno obraditi odabran kalež, po prvi put sam predmet iz Zbirke stakla Muzeja Mimara predala na znanstvenu kemijsku analizu. Opiti izvršeni u Institutu “Ruđer Bošković” u Zagrebu, putem najsuvremenijih tehnoloških analiza značajna su potvrda zaključaka u vezi s kaležom iz muzejskog fundusa. Opisi opita i njihova objašnjenja su također dio ove studije, a autorica je prof. dr. Andrea Moguš Milanković, voditeljica Laboratorija za istraživanje stakala. Ogledni uzorak staklene tvari s kaleža je uzeo mr. sc. Dragan Dokić, voditelj restauratorske radionice Muzeja Mimara.

Kalež s prikazom Dobrog pastira
inv. br. ATM 1768

Kalež s prikazom Dobrog pastira (inv. br. ATM 1768; vis. 13 cm; promjer podnožja 9 cm; promjer otvora 15 cm; fot. 1) ušao je u fundus Muzeja Mimara kao uradak aleksandrijske radionice na razmeđu III/IV. st. Potvrdu svoje provenijencije, datacije i značaja dobio je u članku Otta von Falkea u eminentnom stručnom časopisu Pantheon 1940. g. Opisujući ga u članku u kojem je obradio neke predmete iz Zbirke Mimara i izjednačavajući mu važnost s još nekim odabranim predmetima, navodi kako i za njega vrijedi ista ocjena, tj. kako “kao jedinstven primjerak stječe veliko značenje”. Određuje ga kao rimski rad nastao približno u III. ili IV. st. (1) Svoje je mjesto našao i na izložbi Ranokršćanska i koptska umjetnost, održanoj 1964. g. u Beču gdje je izložen kao aleksandrijski rad. (2) Postao je dijelom donacije (dodatkom Darovnog ugovora od 26. studenog 1986. g. te je u Zagrebu prezentiran na izložbi u Vili Zagorje (danas Vila Prekrižje) 1983. g., a od 17. srpnja 1987. g. nalazi se u stalnom postavu u Muzeju Mimara, na Rooseveltovu trgu 5. (3)

Ovaj kalež od prozirnog, mutnog stakla hrapave mat površine izrađen je puhanjem. Na kružno svedeno podnožje nastavlja se kratka, široka noga obavijena u središnjem dijelu valovitom, plavom staklenom trakom. Dno široke kružne čaše kaleža, u gornjem dijelu blago izvijene, dekorirano je graviranom zlatnom folijom s prikazom Dobrog pastira. Mladić je odjeven u antički hiton, noge su mu obavijene prekriženim povezima sandala. S obje ruke pridržava janje koje mu je prebačeno preko ramena. Lik je okružen sa dva niska stabla. Cijeli je prikaz uokviren tankom, zlatnom trakom koja tvori pravilnu kružnicu (fot. 1a; fot. 1b).

Po tehnici izradbe svog uresa kalež pripada u skupinu predmeta – tanjura, plitica, posuda, čaša – kojih su dna urešavana dekoracijom izrađenom od zlatne folije (rjeđe zlatne boje). Točnije, određuje ga, tako datiranog, mogućim izvornim predmetom koji bi kasnijim postupcima (o kojima će biti riječi na sljedećim stranicama) postao svojim dnom dio skupine specifičnih grobnih nalaza koji se često u literaturi nazivaju tzv. zlatna dna (tal. fondo d’ oro). Potrebno je naglasiti upravo riječ “mogućim” budući da do danas nije sačuvan nijedan cjeloviti stakleni predmet dno kojega je urešeno zlatom, pa se upravo i u toj činjenici pretpostavljenog unikata zacijelo krije Falkeovo udivljenje oblikom, sačuvanošću i ljepotom kaleža.(4)

Kako bi svekolika analiza kaleža iz fundusa Muzeja Mimara bila što logičnija, potrebno je iznijeti temeljne odlike navedene tehnike i njene primjene te povijesti nastanka predmeta kojega su dna urešena zlatnom folijom. K tome, u razjašnjenju postupnog donošenja novih viđenja i zaključaka o provenijenciji ovog kaleža, potrebno je navesti i sve postupne faze značenja koja su ovako uređeni predmeti imali kroz dugovječnu povijest staklarstva. Naime, upravo iz tih znanih odlika, te povijesti njihova razvoja i primjene proizlaze i svi osvrti, dileme, analize i zaključci o kaležu.

Na temelju sačuvanih primjeraka tzv. zlatnih dna može se reći kako su tako urešeni predmeti predstavljali uistinu specifičnu i, uvjetno, malobrojnu skupinu (pronađeno ih je oko 550) u kontekstu obilja izradaka u okviru višestoljetne staklarske produkcije razvijene diljem Rimskog Carstva. Podrijetlo uporabe zlatnog uresa staklenih predmeta pripisuje se helenističkoj Aleksandriji; sačuvani primjerci nesumnjivo pokazuju kako je ponajviše upravo Rim bio mjestom izradbe takovih predmeta. Najveći broj tzv. zlatnih dna pronađen je u rimskim katakombama, a tek vrlo mali broj izvan Italije. (5) Počeci njihove izradbe sežu u razdoblje prijelaza II/III. st.; najznačajniji i najbrojniji primjerci nastali su u IV. st., nakon 313. g., dok posljednji predmet s tzv. zlatnim dnom, prema postojećim podacima, datira iz VI. st. iz vremena Justinijana. (6) Zlatna folija izrezana i graviranjem oblikovana u obrisu željenog motiva lijepljena je na staklo ljepilom proteinskog podrijetla, a kadšto čak i medom, te je potom pokrivana drugim staklenim slojem. (7) U početku izrade susrećemo se s profanim i poganski motivima (prizori lova, hrvači, Kupid, Herkul, putto); motivima judeo-kršćanskog podrijetla (7-kraki svijećnjak, pročelje Hrama); tijekom III. st. ustalili su se prikazi bračnih parova kojima se postupno pridružuju i prikazi cijelih obitelji, da bi u IV. st. bili dominantno zastupljeni starokršćanski motivi – biblijski prizori, likovi mučenika, apostola (najviše je prikaza svetih Petra i Pavla), svetaca koje često okružuju natpisi s njihovim imenima. (8) Prikaz Dobrog pastira, simbolički je prikaz Krista, brižnog čuvara svojeg stada i odraz je dubokog vjerskog poimanja Kristove ljubavi i sigurnog utočišta čovjekova. (9)

Uz malene medaljone koji su poput mjehurića (lat. bulla – kugla, vodeni mjehurić) bili utiskivani u stijenke posuda te natpise izrađene zlatnim nitima, upravo su dna posuda bila mjestom minuciozne primjene ove tehnike. (10) Tako uređene posude bijahu darovi za vjenčanja, rođendane, prigodne proslave, privatnog ili javnog karaktera ili su bile posvećene ritualima vezanim za apostole i mučenike. Neke od njih bijahu već i izrađivane za potrebe uporabe u katakombama, dok su druge naknadno dobivale tu namjenu i postajale dijelom pogrebnih rituala (lat. refrigeria). Neki autori vjeruju kako su neke od njih bile i dijelom liturgijskog posuđa redovito upotrebljavanog za crkvenih obreda. (11)

Predmeti s dnom uređenim zlatnom folijom umetani su u žbuku ploča koje su zatvarale locule, a prije stavljanja su uklanjane njihove stijenke te su im sačuvana samo dna. (12) Značenje i namjena tako utisnutih dna bijaše višeslojna i, osim same oznake groba ili njegova uresa, nosila su često u sebi i duboko značenje predanosti vjeri.

  • STAKLA UREŠENA ZLATNOM FOLIJOM KROZ STOLJEĆA – OD RIJETKOSTI DO UZORA I KOPIJA

Zahtjevna tehnika izradbe, minucioznost uresa i slojevito simboličko značenja tzv. zlatnih dna i kao istinskog dijela mistike ljudskog prelaska na drugi svijet, učinila ih je tijekom stoljeća predmetom zanimanja kolekcionara. Ona su se nalazila u zbirkama rimske aristokracije i svećenstva već od XVI. st., a sakupljanje je nastavljeno i u XVII. i XVIII. st. Antonio Bosio (1575-1629), znanstvenik posvećen arheološkom djelovanju, prvi je otpočeo iskopavanja katakombi objedinivši svoja otkrića u knjizi Roma Sotterranea, koja mu je izdana posthumno (1632.), te je već od tih prvih objava počelo prikupljanje nalaza za potrebe kolekcija; na početku XVIII. st. (1716.). Filippo Buonarruoti svoja je, pak, iskustva zabilježio u radu Osservazioni sopra alcuni frammenti di vasi antichi di vetro. (13) Sve intenzivnija iskapanja odvijala su se tijekom cijelog XVIII. st. te posebice u drugoj polovini XIX. stoljeća, kada su, uz stručno vođena i nadzirana, vršena često potajice i nevješta iskopavanja pri čemu su nađena stakla pretrpjela daljnja oštećenja. Poseban problem predstavljala je i činjenica da kod potonjih iskopavanja često nije zabilježeno mjesto nalaza. (14) Iskopavanja su nastavljana, a tijekom desetljeća manji broj primjeraka dospijevao je i u kolekcije u drugim zemljama Europe.

Museo Sacro Vatikanske knjižnice, koji je osnovao papa Benedikt XIV 1756/57. g. objedinio je, među ostalim, i nekoliko doniranih zbirki stakla sa zlatnim uresom (najznačajnije su one koje su sakupili senator Filippo Buonarroti, kardinal Flavio Chigi i Francesco Vettori) i dopunio ih kupnjom, te je to i danas najveća takova zbirka. (15) Najsistematskija iskopavanja počela su 1849. g. pod nadzorom Giovannija Battiste de Rossija, koji je bio i jedan od najznačajnijih članova novoosnovane (1852) Comissione di Archelogia Sacra koja je imala za cilj “upravljati iskopavanjima u katakombama i voditi brigu o njihovu čuvanju”. Nalazi su pohranjivani u Lateranskom muzeju i u Museo Pio Cristiano koji je osnovao papa Pio IX 1854. g. i u kojem je G. B. de Rossi bio kustos-konzervator. (16)

Prema navedenom ne čudi kako je interes za predmete urešene zlatnom folijom, točnije njihove ulomke a tek rijetko sačuvane oblike, gotovo kao neizbježnu negativnu posljedicu imao i izradbu kopija arheoloških nalaza. Ona je otpočela već u X. st., nastavljena je i tijekom srednjeg vijeka, te u XVII. i XVIII. st. kada ih se već moglo naći u zbirkama. (17)

No, nesumnjivo je druga polovina XIX. st. bila razdobljem u kojem je izrađen velik broj kopija, o čemu je, govoreći o situaciji u Rimu, posebice oštar osvrt dao Raffaelle Garrucci (1812-1885) u svojem krucijalnom djelu Storia dell’ Arte Cristiana nei primi otto secoli della Chiesa (1872-1881) kojega najznačajnije dijelove smatram potrebnim navesti u cijelosti: “…danas, više nego ikada, pohlepa za zaradom potiče mnoge i na zlo ih savjetuje. Oni kopiraju stare kršćanske spomenike za veliku cijenu; drugi čak zavaravaju svoju savjest prodajući ih za malu cijenu a da ne primjećuju kako onaj koji kupuje od staretinara ne namjerava kupiti imitaciju, iako vjernu”.(18) Paradoksalna je činjenica da je njegovo djelo nemjerljiva znanstvenog značaja sa stotinama crteža nađenih djela ne rijetko bilo izvorom oblika i motiva za kojima su posezali autori kopija! No, iz Garruccijeva se teksta iščitava i činjenica kako su izrađivani predmeti bili vjerojatno zamjetne kakvoće, a možemo vjerovati kako ih majstori nisu izrađivali za prodaju tako negativnog predznaka, već kao primjere svoga umijeća.

Upravo je u takvom kontekstu potrebno promatrati muransku djelatnost druge pol. XIX. st., kada majstori preuzimaju antičke uzore, čak štoviše izradu djela po uzoru na tehnološko-oblikovni thesaurus antike ugrađuju u temelje nezaustavljive obnove svoje djelatnosti, s ponosom naglašavajući izvorišta svojih izrađevina. (19) Muransko je, naime, staklarstvo prolazilo kroz zamjetnu stagnaciju koja je obilježila razdoblje prve polovine XIX. st. uzrokovane ukidanjem korporacije staklara 1806. g., koje je provela austrijska vlast (nakon mira u Campoformiju 1797. godine, Venecija potpada pod vlast Austrije). Tek manji broj radionica nastavio je sa svojom reduciranom djelatnošću. Prijelomni trenutak u ponovnom buđenju zatomljenog muranskog staklarstva označio je osnutak Musea Vetraria 1861. g. Osnovali su ga opat Vincenzo Zanetti (1824-1883), prvi ravnatelj novoosnovanog Muzeja i gradonačelnik Antonio Colleoni. Muzej je prema njihovoj zamisli bio “škola gdje umjetnik i tehničar dolaze izučavati stara stakla”, a godinu kasnije osnovana je i crtačka škola. Staklari su mogli istraživati i bogati arhiv muzeja. Cilj im bijaše upoznati staklare sa znanjima prošlih stoljeća te im omogućiti izradu prema uzorcima iz antike, ali i iz renesansnog i baroknog doba. (20) Uzori su im bili tek povod za potvrdu umješnosti i poznavanja tehnoloških mogućnosti ove podatne tvari, ali je svaki od predmeta bio i potvrda postignutih najviših dosega kako znanja, tako i individualne izražajnosti.

Temelj je bila zbirka antičkog stakla pohranjena u muzeju, koju je još dodatno obogatio 1873. g. Augusto Castellani, rimski draguljar i kolekcionar darovavši zbirku rimskog stakla također sa željom da im ona bude izvorištem znanja. Njegov je brat, k tome, 1878. g. postao savjetnik u kompaniji “Compagnia di Venezia e Murano”, koju je 1866. g. osnovao Antonio Salviati (1816-1890). (21) U njegovoj radionici svoje su umijeće objedinili najznačajniji muranski majstori XIX. st. (Giovanni i Giuseppe Barovier, Antonio i Isidoro Seguso, Vincenzo Moretti i dr.), a uz oblike renesanse i baroka, izradba predmeta prema antičkim uzorima bijaše im stalnim izazovom. Obnova mozaičkog stakla, ponavljanje znanih oblika balzamarija po uzoru na grčku keramiku (amforisk, hidria, lekit, alabastar), našli su svoje mjesto u ljestvici oblika muranskih majstora. Dakako, i izradba predmeta urešenih zlatnom folijom postala je poljem izražaja nedvojbene kreativnosti utemeljene na savladanim preciznim tehničkim vještinama. Na Svjetskoj izložbi u Parizu 1878. g. i “Compagnia di Venezia e Murano” i tvrtka “Salviati dr. Antonio” (koja se izdvojila od 1877. g.), i druge, osamostaljene radionice pokazale su svoje znanje. Jedan od najznačajnijih majstora iz čije su radionice potekli primjerci uresa zlatnom folijom bio je Francesco Toso Borella (1846-1905), koji je kombinirajući različite forme, urešavajući predmete bilo madaljonima na stijenkama ili tzv. zlatnim dnom, ukrašavao ih zlatnom folijom i na kraju im vrlo često dodavao aplicirane staklene niti akvamarin boje. U razdoblju od 1888. g. do smrti je izradio mnoga nagrađivana djela. Niti mliječnog stakla bijahu, pak, često utkane na djelima Salviatijeve radionice te se vjeruje kako je, osim estetskog, jedan od razloga bila i želja da se jasno razlikuju od izvornih djela. (22)

KALEŽ S PRIKAZOM DOBROG PASTIRA – ANALIZE I ZAKLJUČCI

Sva navedena saznanja te još jednom istaknuta činjenica kako do danas nije sačuvan nijedan cijeli predmet ove tipologije, čine kalež iz Zbirke Mimara uistinu jedinstvenim uratkom. No, istovremeno je iznimnost njegove očuvanosti bila i poticajem daljnjeg istraživanja i proniknuća u njegovu provenijenciju. Tijekom analize relevantne znanstvene literature susrela sam se s radovima eminentnih stručnjaka vezanih uz tematiku predmeta urešenih zlatnom folijom. U nekima od njih se navodi i kalež iz Zbirke Mimara te smatram potrebnim izdvojiti mišljenja nekih autora, čiji su zaključci često prihvaćani te su bili i polazištem daljnjih opsežnih znanstvenih analiza. Tako nakon izložbe Ranokršćanska i koptska umjetnost (Beč, 1964. g.) Victor H. Elbern, analizirajući primjerke, kako ih naziva “zlatnih čaša”, dolazi do zaključka kako je i prezentirani kalež s motivom Dobrog pastira, baš kao i drugi uratci koji su predmet njegova znanstvenog rada, tek replika nastala potkraj XIX. ili početkom XX. st., ne određujući mu mjesto nastanka. Motiv smatra preuzetim iz Garruccijeve knjige – riječ je o dvostranom brončanom medaljonu s prikazom Dobrog pastira, promjera 11 cm, nastalom na prijelazu IV/V. st. pronađenom u Domitilinim katakombama (danas se nalazi u Vatikanskim muzejima, u Museo Cristiano).(23) Rosa Barovier Mentasti, pak, u svom radu iz 1974. g. navodi da se “…čini da je kalež … kojeg je publicirao Otto von Falke kao unikat iz III/IV. st. također muranski rad iz vremena.” (misli se na drugu pol. XIX. st., op. p.). Autorica zaključuje kako je uzor potražen u radu. F. Buonarruotija iz 1716. g. (24) Renate Pillinger u svom opsežnom radu u cijelosti posvećenom istraživanju problema autentičnosti rimskih stakala uređenih zlatom zaključuje za kalež da mu je “…mjesto izrade Venecija i time ponovno postaje sasvim jasno da datira iz XIX. st., dakle iz zlatnog doba tzv. vetri archeologici iz Murana”. Iste zaključke ponavlja i u članku iz 1987. g. (25) Daniel Thurre u svom članku iz 1996. g. citira Rosu Barovier Mentasti i navodi kako su i kalež i druge kopije koje analizira “…izrađene na Muranu/ Veneciji između 1875 i 1901. g.” (26)

Posjet Vatikanskim muzejima i uvid u zbirku fonda d’ora i zbirku u Campo Santo Teutonicu kao i upoznavanje s fundusom Musea Vetraria na Muranu, omogućili su mi in situ sagledavanje svih detalja iščitavanja mogućih dilema i razlikovnih elemenata koji su doveli do promjene prvotne datacije kaleža. (27) Riječ je o predmetu koji predstavlja spoj modificiranog oblika pokala venecijanske produkcije (koji se javlja već u renesansnom razdoblju) i rimske tehnike uresa s motivom preuzetim iz knjige R. Garruccija. Budući da u arhivima i samom fundusu muranskog muzeja ne postoji istovjetan predmet koji bi posvjedočio o jasnoj pripadnosti nekoj od radionica, može se na temelju znanih podataka pretpostaviti kako je riječ o djelu Francesca Toso Borelle, nastalom potkraj XIX. st.


Mogućnost kemijske analize staklene tvari koju pružaju najsuvremenija tehnička otkrića bila je logičnim nastavkom i upotpunjenjem svih navedenih segmenata istraživanja. Postupci i rezultati analize izneseni u zasebnom poglavlju na slijedećim stranicama, potvrdili su kako sastav staklene tvari posjeduje odlike muranskog stakla izrađivanog tijekom XIX. st.

  • TANJUR S PRIKAZOM DOBROG PASTIRA (INV. BR. ATM 1899)

Za razliku od opisanog kaleža koji predstavlja unikatan primjerak u kontekstu muranske izradbe predmeta urešenih zlatom, malene šalice, tanjurići, plitice bijahu oblici čija su dna i oplošja pružali podlogu ovoj tehnici. (28) Najčešće izrađeni od prozirnog stakla omogućavali su da preciznost dekoracije dođe do punog izražaja.

U fundus Muzeja Mimara pohranjen je tanjur od prozirnog bezbojnog stakla s prikazom Dobrog pastira koji resi njegovo dno (inv. br. ATM 1899; vis. 3 cm; promjer dna 12,5 cm; promjer 19,5 cm, fot. 2, 2a). Obrub povišenog oboda tanjura obavijen je s dvije paralelne, 1 cm međusobno udaljene tanke niti mliječnog stakla, a cijelo mu je dno urešeno prikazom Dobrog pastira izrezanog i graviranog u zlatnoj foliji. Mladić odjeven u kratku halju (hiton) i nogu obavijenih visokim sandalama, okružen sa dva niska stabla, drži preko ramena prebačeno janje. Cijeli je prizor obavijen kružnicom zlatnim okvirom koji tvore nareckani, stilizirani trokutići oslonjeni na zlatnu traku. (29)

U Zbirku je tanjur ušao kao uradak nastao u II/III. st.; u katalogu u kojem sam obradila Zbirku antičkog stakla Muzeja Mimara izmijenila sam njegovu dataciju odredivši ga kao dio skupine predmeta nastalih kao kopije antičkih predmeta. (30) Motiv je, osim nareckane kružnice, identičan onome na kaležu te je razvidno kako je i kod ovog predmeta riječ o preuzimanju istog predloška iz Garruccijeva djela. Sagledavajući neke od znanih odlika radionica i majstora koji su izrađivali predmete ove tipologije, moguće je zaključiti kako je riječ o djelu nastalom u radionici “Compagnia di Venezia e Murano” oko 1890. g. (31)

Nesumnjivo možemo zaključiti kako se u fundusu Muzeja Mimara nalaze dva primjerka visokokvalitetne muranske produkcije iz posljednjeg desetljeća XIX. stoljeća. Jasno izražavajući nepogrešiv osjećaj pravilnog odnosa estetske sljubljenosti oblika, motiva i u to utkanog znanja, oni su ujedno i razvidno objašnjenje nezaustavljenog uspona muranskih majstora koji su, znajući upijati vjekovnu tradiciju, oplemenili dodirom novih stremljenja i snažnih individualnih pečata svako svoje djelo.

Bilješke: :
1 Vidjeti: Otto von Falke: “Antike Gläser” (Pantheon, Svezak 8, Berlin, 1940), str. 196-200. Pokojni donator Ante Topić Mimara kalež je, prema vlastitim riječima, kupio već 20-ih godina XX. st.

2 Vidjeti: Frühchristliche und Koptische Kunst – katalog izložbe (Akademie der bildenden Künste, Wien, 1964), str. 94, predmet pod br. 262, fot. br. 67.

3 Vidjeti: Grupa autora, Vodič kroz dio zbirke Ante Topića-Mimare (GZH, Zagreb, 1983), predmet pod br. 247; Grupa autora, Katalog Muzeja Mimara (MTM, Zagreb, 1987), str. 448, predmet pod br. 7.62.; Lada Ratković Bukovčan, Staklo Staroga vijeka u Muzeju Mimara (Muzej Mimara, Zagreb, 2004.), predmet pod. br. 92, str. 36 i 112.

4 Claudia Lega navodi da su sačuvana samo dva primjerka od kojih je jedan izgubljen, a sačuvan je tek crtež A. M. Boldettija iz 1720. g. Drugi primjerak je tanjurić/plitka šalica koja se čuva u Clevelandu. Vidjeti: Claudia Lega, “Officina vetraria romana, Vetro dorato con raffigurazione di Ercole con il cinghiale Erimanto”, Restituzioni 2006, tredicesima edizione, Tesori d’arte restaurati , Gallerie di Palazzo Leoni Montanari, Vicenza (Terra Ferma, 2006), str. 93.

5 Ne čudi stoga kako ih se naziva i vetri cimeteriali (“grobna stakla”). Vidjeti: Daniel Thurre, “Du faux dans l’ art… à l’ art du faux: un verre à fond d’or “paléochrétien” à Porta Portese”, (Rivista di Archeologia Cristiana, Anno LXXII, Numeri 1-2 Pontificio Istituto di Archeologia cristiana, Città del Vaticano, 1996), str. 356. Dva tzv. zlatna dna iz Štrbinaca nastala u IV. st. s prikazima bračnog para (Staklo I) i bračnog para s dvoje djece (Staklo II) obradila je Branka Migotti u svom znanstvenom radu, Pozlaćena stakla sa Štrbinaca kod Đakova ( Muzej Đakovštine, Đakovo, 2003). Autorica navodi kako je “… Rim bio najveći, ako ne i jedini centar proizvodnje takvih predmeta…”, nav. dj. str. 14.

6 Vidjeti: Nenad Cambi, “Neki kasnoantički predmeti od stakla s figuralnim prikazima u Arheološkom muzeju u Splitu“ (Arheološki vestnik 25, Ljubljana, 1974), str. 152.

7 Vidjeti: Umberto Utro, “Temi biblici nella collezione di medaglioni vitrei con figure in oro del Museo Cristiano” (Monumenti Musei e gallerie pontificie, Bollettino XX, Città di Vaticano, 2000), str. 53.

8 Charles Rufus Morey napisao je temeljni rad u kojem je popisao i kataloški obradio 460 tzv. zlatnih dna i medaljona (od kojih je 201 bio pohranjen u Museo Cristiano Vatikanske knjižnice – danas dio kasnoantičkih zbirki Vatikanskih muzeja). Vidjeti: Charles Rufus Morey, The Gold-Glass Collection of the Vatican Library with additional Catalogues of other Gold-Glass Collections (Catalogo del Museo Sacro della Biblioteca Apostolica Vaticana, Vol. 4), izdavač G. Ferrari (Biblioteca Apostolica Vaticana, Città del Vaticano, 1959)

9 Nenad Cambi ističe kako “Među simboličkim prikazima koji aludiraju na Krista prevladava motiv Dobrog patira”. Vidjeti: “Neki kasnoantički predmeti od stakla s figuralnim prikazima u Arheološkom muzeju u Splitu”, nav. dj., str. 153.

10 N. Cambi obradio je dva malena medaljona pohranjena u splitskom Arheološkom muzeju. Naziva ih “malenim kvržicama”, promjera 3 cm, te ih određuje kao rimski rad iz IV. st. importiran u Salonu. U jednom je medaljonu motiv Mojsijeva čuda izvora, a u drugom prikaz Jone. Najznačajniji, pak, sačuvani predmet urešen medaljonima jest patena sv. Severina, nađena u Kölnu, na kojoj se nalazi 21 medaljon (od 1881. g. patena je dio fundusa londonskog British Museuma). Vidjeti: Nenad Cambi, ”Neki kasnoantički predmeti od stakla s figuralnim prikazima u Arheološkom muzeju u Splitu”, nav. dj. str. 139 – 141. Vidjeti također: Umberto Utro, “Temi biblici nella collezione di medaglioni vitrei con figure in oro del Museo Cristiano” (Monumenti Musei e gallerie pontificie, Bollettino XX, Città di Vaticano, 2000), str. 197-217 – tekst je gotovo u cijelosti posvećen analizi kelnske patene. O podjeli uporabe zlatnih folija i traka za izradbu medaljona, natpisa, tzv. zlatnih dna i dr. vidjeti također: David Whitehouse, Roman Glass in the Corning Museum of Glass II (The Corning Museum of Glass, Corning, New York, 2001), str. 239 – 241.

11 U. Utro navodi kako su možda upotrebljavani “… u rimskoj Crkvi – uz češće metalne posude – prema već potvrđenoj uporabi na početku III. st. za vrijeme pape Zefirina.” Vidjeti: Umberto Utro, “Temi biblici nella collezione di medaglioni vitrei con figure in oro del Museo Cristiano”, nav. dj., str. 55.

12 Claudia Lega pretpostavlja kako bi razbijanje posuda s tzv. zlatnim dnom prilikom njihove uporabe u katakombama moglo biti vezano za “…primjenu pogrebnih rituala (refrigeria), tj. za mistično i apotropejsko razbijanje posuda upotrebljavanih za pogrebni obrok / jelo…”. Vidjeti: Claudia Lega, “Officina vetraria romana, Vetro dorato con raffigurazione di Ercole con il cinghiale Erimanto”, nav. dj., str. 93/94. David Whitehouse, pak, piše o dvjema suprotstavljenim teorijama o temeljnoj namjeni posuda sa tzv. zlatnim dnom koje su obilježile vrijeme druge pol. XIX. st. kada ih je najveći broj i iskopavan – onoj Weertha iz 1878. g. o tome kako su zlatna dna bila rađena isključivo za ures locula, te o teoriji Vopela iz 1899. g. kako su posude bile namijenjene uporabi te su u žbuku ploča stavljane cijele. Vidjeti: David Whitehouse, Roman Glass in the Corning Museum of Glass II, (The Corning Museum of Glass, Corning, New York, 2001), str. 240.

13 Antonio Bosio (1575-1629) posvetio je život arheološkim iskopavanjima i istraživanjima rimskih katakombi (otud i često navođena sintagma kako je on “Kolumbo katakombi”), zapisujući i izrađujući crteže i skice svojih otkrića. O Antoniju Bosiju kao prvom autoru koji je pisao o staklu nađenom u katakombama vidjeti: Raffaele Garrucci, Vetri ornati di figure in oro (Rim, 1858), str. XVII.

14 Umberto Utro navodi upravo problem onih iskopavanja koja su tijekom XVI. st. a posebice u XVII i XVIII. st. rađena “bez kriterija”, a izvršavali su ih, potajice, ljudi nestručni, najčešće misleći na brzu zaradu. Vidjeti: Umberto Utro, “Raffigurazioni agiografiche sui vetri dorati paleocristiani”, Rendiconti (Atti della Pontificia Accademia Romana di Archeologia (serie III), Volume LXXIV, Anno Accademico 2001-2002 (Tipografia Vaticana, 2002), str. 207.

15 Danas se zbirka nalazi pod izravnom upravom Vatikanskih muzeja. Vidjeti: Claudia Lega, “Officina vetraria romana, Vetro dorato con raffigurazione del faber navalis Dedalius attorniato da sei scene che ritraggono le varie categorie di operai specializzati impegnati nelle diverse fasi di costruzione di una nave”, nav. dj., str. 84. Vidjeti također: Umberto Utro, “Temi biblici nella collezione di medaglioni vitrei con figure in oro del Museo Cristiano”, nav. dj. str. 53 -55; Charles Rufus Morey, The Gold-Glass Collection of the Vatican Library with additional Catalogues of other Gold-Glass Collections, nav. dj., str. VII/X; str. 3 – 37; Tabla I – XXIII.

16 Giovanni Battista de Rossi (1822-1894) talijanski arheolog, 1849. g. započeo je s iskopavanjima rimskih katakombi, otkrivši iste godine Calistove katakombe. Zbog njegova predana rada i značaja postignutih otkrića smatra ga se ocem znanstvene grane kršćanske arheologije. U nekim od zapisa koje je Giovanni Battista de Rossi vodio prilikom iskopavanja rimskih katakomba navodi kako je nađen malen broj patena oplošja urešenih medaljonima sa zlatnim motivom učvršćen u cijelosti u žbuku, no, baš kao i u slučaju dna, do danas nije ostao sačuvan nijedan cjelovit primjerak. Vidjeti: Umberto Utro, “Temi biblici nella collezione di medaglioni vitrei con figure in oro del Museo Cristiano”, nav. dj., str. 55 i str. 65. Vidjeti također: grupa autora, Guida ai Musei e alla Città del Vaticano (Edizioni Musei Vaticani, 2003), str. 161.

17 Branka Migotti navodi kako su se imitacije izrađivale “… od 10. st. do suvremenog razdoblja… Povremeno je takva proizvodnja zadobivala obrise prave i, ma kako ironično zvučalo s gledišta struke, uvažene izrade krivotvorina”. Vidjeti: Branka Migotti, nav. dj. str. 12. Victor H. Elbern spominje imitacije iz XVII. st. “…koje su iz jedne kneževske zbirke dospjele u jedan njemački muzej”. Također navodi podatak o (imitacijama, op. L.R.B.) 43 srednjevjekovne i “moderne” zlatne čaše, te zapis iz sredine XVIII. st. u kojem se govori o onovremenim krivotvorinama koje su rađene “kako bi se prevarili stranci”. Vidjeti: V. H. Elbern, “Bellicia fedelissima Virgo, Zum Problem der Imitation frühchristlicher Goldgläser” (Römische Quartalschrift für christliche Altertumskunde und Kirchengeschichte (RQ) 6, Verlag Herder GmbH & Co. KG, Freiburg, 1967), str. 73. Nekoliko ih se našlo i u zbirci Musea Sacra Vatikanske knjižnice, za koje je Morey pretpostavljao da su iz XIV. st., dok Umberto Utro smatra da su nastali znatno kasnije. Vidjeti: Umberto Utro, “Temi biblici nella collezione di medaglioni vitrei con figure in oro del Museo Cristiano”, nav. dj. str. 53.

18 Raffaelle Garrucci (Napulj, 23. I. 1812 – Rim, 5. V. 1885), jezuit, arheolog koji je rezultate svojih predanih istraživanja ranokršćanske povijesti umjetnosti objavio u knjizi Storia dell arte cristiana nei primi otto secoli della Chiesa (tiskana od 1872-81.g. u Pratu ), raspoređene u čest tomova i popračene sa 500 slikovnih tabla s preciznim opisima i detaljnim pojašnjenjima svakog prikazanog djela. Mozaici, sarkofazi, skulpture, freske iz katakombi i drugo slikarstvo, staklo našli su svoje mjesto u tom vrhunskom, predanim radom prožetom djelu. Vidjeti: Raffaelle Garrucci, Storia dell’ Arte Cristiana nei primi otto secoli della Chiesa (ed. Gaetano Guasti, Tipografia Giachetti, Figlio e C., Prato 1872-1881), sv. VI (1880), str. 1.

19 Rosa Barovier Mentasti ističe kako na Muranu: “…nisu odobravali činjenicu da beskrupulozni trgovci prodaju njihove radove kopirane prema modelima Rima, renesanse i baroknog razdoblja kao autentične.” Vidjeti: Rosa Barovier Mentasti, “Roman Glassware in the Museum of Murano and the Muranese revival of the Nineteenth Century”, Journal of Glass Studies (Corning. N. Y. 1974), sv. 16, str. 115.

20 Vidjeti: Lada Ratković Bukovčan, Venecijansko staklo Muzeja Mimara (MGC – Muzej Mimara, 1996), str. 33-37.

21 O povijesti i razvoju ove staklarske radionice vidjeti: Lada Ratković Bukovčan, Staklarstvo druge polovine XIX. st. – odabir iz fundusa Muzeja Mimara, Studije Muzeja Mimara br. 35, (Muzej Mimara 2009.), str. 17-23.

22 Govoreći o Francescu Toso Borelliju, autorica ističe kako je prodavao svoje radove kolekcionarima diljem Europe, a ako ih je netko i prodavao kao “originale” to nije bilo njegova namjera, te je rađeno bez njegova znanja. Vidjeti: Rosa Barovier Mentasti, “Roman Glassware in the Museum of Murano and the Muranese revival of the Nineteenth Century”, Journal of Glass Studies, nav. dj., str. 115.; vidjeti također od iste autorice, “Riflessi d’ arte antica nei vetri ottocenteschi di una collezione privata veneziana”, Giornale Econo mico della Camera di Commercio Industria Artigiano e agricoltura di Venezia 1 (1977) str. 49.

23 Vidjeti: V. H. Elbern, “Bellicia fedelissima Virgo, Zum Problem der Imitation frühchristlicher Goldgläser” (Römische Quartalschrift für christliche Altertumskunde und Kirchengeschichte (RQ) 6, nav. dj. str. 74/75. Vidjeti također: Raffaelle Garrucci, Storia dell’ Arte Cristiana nei primi otto secoli della Chiesa (Prato 1872-1881), sv. VI (1880), tabla 467, br. 4, str. 102.

24 Rosa Barovier Mentasti također navodi i mišljenje F. Fremersdorfa kako je kalež nastao u XVIII st., a motiv je prihvaćen iz djela koje je prethodilo Garruccijevu (F. Buonarruoti, Osservazioni sopra alcuni frammenti di vasi antichi di vetro, Firenca, 1716), t. IV, str. 24-28. Vidjeti: Rosa Barovier Mentasti, “Roman Glassware in the Museum of Murano and the Muranese revival of the Nineteenth Century”, Journal of Glass Studies, nav. dj., str. 114.

25 Vidjeti: Renate Pillinger, Studien zu römischen Zwichengoldgläser I: Geschichte der Technick und Das Problem der Authentizität (Denkschriften der phil.-hist. Klasse der Österr. Akademie der Wissenschaften, sv. 110), (Beč, 1984), str. 15; str. 46/47. Vidjeti također od iste autorice: “Ein unpubliziertes Venetianisches Zwischengoldglas im Historischen Museum von Cluj-Napoca (Rumänien)”, Journal of Glass Studies 29 (Corning, N. Y. 1987), str. 136-138. Zanimljivo opažanje o analizama iznesenim u tom radu iznosi B. Migotti: “Zauzeto proučavanje postupaka imitacije antičkih pozlaćenih stakala dovelo je R. Pillinger do spoznaje da su sve posude koje se u literaturi navode kao autentične, zapravo krivotvorine ili pak pripadaju helenističkome razdoblju.” Vidjeti: Branka Migotti, Pozlaćena stakla sa Štrbinaca kod Đakova ( Muzej Đakovštine, Đakovo, 2003), str. 18.

26 Vidjeti: Daniel Thurre, “Du faux dans l’ art… à l’ art du faux: un verre à fond d’or “paléochrétien” à Porta Portese”, nav. dj., str. 357.

27 Želim na ovom mjestu najsrdačnije zahvaliti na omogućenom mi uvidu u funduse i iskazanoj ljubaznosti: kolegama iz Vatikanskih muzeja – dr. Umbertu Utru, voditelju Odjela za ranokršćansku umjetnost; dr. Guidu Corniniju, voditelju Odjela primijenjenih umjetnosti i dr. Claudiji Legi, kustosici toga odjela; mons. prof. dr. Stefanu Heidu, vicerektoru Teutonskog Zavoda u Campo Santu Teutonicu; kolegama iz muranskog Musea Vetraria, na čelu s ravnateljicom dr. Chiarom Squarcinom te dr. Rosi Barovier Mentasti. Također izražavam zahvalnost na razumijevanju i podršci prof. dr. Wiltrud Mersmann Topić.

28 Vidjeti: Grupa autora, L’avventura del vetro dal Rinascimento al Novecento tra Venezia e mondi lontani (Skira editore, Milano, 2010), str. 439, VII. 9. Vidjeti također: Renate Pillinger, Studien zu römischen Zwichengoldgläser I: Geschichte der Technick und das Problem der Authentizität, nav. dj. tab. 83, fot. 189; tab. 84, fot. 191, 192; tab. 85; fot. 194; tab. 86, fot. 196.

29 Gotovo identičan tanjur nalazi se u Povijesnome muzeju u Cluj-Napoci u Rumunjskoj (razlikuje ga tek zelena podloga motiva). R. Pillinger ga smješta u muransku produkciju iz XIX. st., ne precizirajći radionicu u kojoj je izrađen. Vidjeti: Renate Pillinger, “Ein unpubliziertes Venetianisches Zwischengoldglas im Historischen Museum von Cluj-Napoca (Rumänien)”, nav. dj., str. 136-138.

30 Vidjeti: Ratković-Bukovčan, Lada, Staklo staroga vijeka u Muzeju Mimara, nav. dj., str. 116., fot. 100.

31 Vidjeti: Rosa Barovier Mentasti, “Riflessi d’ arte antica nei vetri ottocenteschi di una collezione privata veneziana”, str. 49. Vidjeti također: Grupa autora: Mille anni di arte del vetro a Venezia (Albrizzi editore,1982), str. 233., fot. 440.

Literatura :

BAROVIER MENTASTI, ROSA: ”Roman Glassware in the Museum of Murano and the Muranese Revival of the Nineteenth Century.” Journal of Glass Studies (Corning. N. Y. 1974)
BAROVIER MENTASTI, ROSA: “Riflessi d’ arte antica nei vetri ottocenteschi di una collezione privata veneziana” – Giornale Economico della Camera di Commercio Industria Artigiano e agricoltura di Venezia 1, 1977
BUONARRUOTI, FILIPPO: Osservazioni sopra alcuni frammenti di vasi antichi di vetro, Firenza, 1716
CAMBI, NENAD: “Neki kasnoantički predmeti od stakla s figuralnim prikazima u Arheološkom muzeju u Splitu” (Ljubljana: Arheološki vestnik 25, 1974)
ELBERN, V. H.: “Bellicia fedelissima Virgo, Zum Problem der Imitation frühchristlicher Goldgläser” (Römische Quartalschrift für christliche Altertumskunde und Kirchengeschichte (RQ) 6; Verlag Herder GmbH & Co. KG, Freiburg, 1967)
FALKE, OTTO VON: “Antike Gläser”, Pantheon (Vol. 8) (Berlin, August 1940)
GARRUCCI, RAFFAELLE: Vetri ornati di figure in oro (Rim, 1858)
GARRUCCI, RAFFAELLE: Storia dell’ Arte Cristiana nei primi otto secoli della Chiesa (Prato 1872-1881), vol. VI (1880)
GRUPA AUTORA Catalogue of the Exhibition Frühchristliche und Koptische Kunst (Wien: Akademie der bildenden Künste, 1964)
GRUPA AUTORA: Vodič kroz dio zbirke Ante Topića-Mimare (Zagreb: GZH, 1983)
GRUPA AUTORA: Katalog Muzeja Mimara (Zagreb: MTM, 1987)
GRUPA AUTORA: Vodič Muzeja Mimara (Zagreb: MGC-Muzej Mimara, 1998)
GRUPA AUTORA: L’avventura del vetro dal Rinascimento al Novecento tra Venezia e mondi lontani (Milano: Skira editore, 2010)
LEGA, CLAUDIA: “Officina vetraria romana, Vetro dorato con raffigurazione di Ercole con il cinghiale Erimanto” Restituzioni 2006, tredicesima edizione, Tesori d’arte restaurati , Gallerie di Palazzo Leoni Montanari, Vicenza (Terra Ferma, 2006)
MIGOTTI, BRANKA: Pozlaćena stakla sa Štrbinaca kod Đakova (Đakovo: Muzej Đakovštine, 2003)
MOREY, CHARLES RUFUS: The Gold – Glass Collection of the Vatican Library with Additional Catalogues of other Gold – Glass Collections (Catalogo del Museo Sacro della Biblioteca Apostolica Vaticana, Vol. 4), ed. by G. Ferrari (Biblioteca Apostolica Vaticana, Città del Vaticano, 1959)
PILLINGER, RENATE: Studien zu römischen Zwichengoldgläser I: Geschichte der Technick und das Problem der Authentizität (Denkschriften der philosophisch-historischen Klasse der Österreichische Akademie der Wissenschaften, vol. 110), Wien, 1984
PILLINGER, RENATE: “Ein unpubliziertes Venetianisches Zwischengoldglas im Historischen Museum von Cluj-Napoca (Rumänien)”, Journal of Glass Studies 29 (Corning, N. Y. 1987)
RATKOVIĆ-BUKOVČAN, LADA: Buđenje staklarstva (Studije Muzeja Mimara br. 14, Muzej Mimara, Zagreb, 2001)
RATKOVIĆ-BUKOVČAN, LADA: Staklo staroga vijeka u Muzeju Mimara (Muzej Mimara, Zagreb 2004)
THURRE, DANIEL: “Du faux dans l’ art… à l’ art du faux: un verre à fond d’or “paléochrétien” à Porta Portese”, Rivista di Archeologia Cristiana, Anno LXXII, Numeri 1-2 (Pontificio Istituto di Archeologia cristiana, Città del Vaticano, 1996)
UTRO, UMBERTO: “Temi biblici nella collezione di medaglioni vitrei con figure in oro del Museo Cristiano” (Monumenti Musei e gallerie pontificie, Bollettino XX, Città di Vaticano, 2000)
UTRO, UMBERTO: “Raffigurazioni agiografiche sui vetri dorati paleocristiani”, Rendiconti (Atti della Pontificia Accademia Romana di Archeologia (serie III), Volume LXXIV, Anno Accademico 2001-2002 (Tipografia Vaticana, 2002)
WHITEHOUSE, DAVID: Roman Glass in the Corning Museum of Glass I,II (Corning: The Corning Museum of Glass, 2001)

Prilog studiji o kaležu iz XIX. stoljeća iz fundusa Muzeja Mimara

Prof. dr. Andrea Moguš-Milanković, Laboratorij za istraživanje stakala, Institut Ruđer Bošković, Zagreb

Istraživanje i opis kaleža iz XIX. stoljeća upotpunjeno je kvantitativnom analizom stakla. Korištene su nedestruktivne analitičke tehnike koje omogućuju dobivanje niza podataka potrebnih za temeljitu studiju sastava i kristaliničnosti stakla kaleža.

Ovaj potpuno novi pristup istraživanja “muzejskih primjeraka” uključuje suvremene metode kao što su rendgenska difrakcijska analiza, PIXE (Particle Induced X-ray Emission) analiza i SEM (pretražna elektronska mikroskopija). To su moderne analitičke nuklearne metode koje postaju nezaobilazan oslonac u istraživanju muzejskih staklenih izložaka. Ovim je analizama moguće dobiti uvid u masene udjele pojedinih elemenata u sastavu stakla, ispitati obojenost stakla, amorfnost, i slično. Analiza dobivenih podataka ostvarena je u suradnji s Laboratorijem za istraživanje stakala na Institutu Ruđer Bošković.

  • PRIPREMA UZORKA STAKLA

Uzorak stakla kaleža dobiven je struganjem (rotirajućim dijamantnim alatom) vrlo malih količina s dna kaleža (na dopuštenom mjestu traga staklarskog alata). Tragovi stakla naneseni na ljepljivu ugljikovu traku korišteni su za određivanje sastava metodom Particle Induced X-ray Emission (PIXE). Zbog emisije X-zraka PIXE je osjetljiva analitička tehnika za većinu elemenata i njome je određena elementarna analiza neobojenog stakla s dna kaleža.

  • SASTAV STAKLA

Tablica 1. prikazuje elementarni sastav stakla kaleža kao i masene udjele pojedinih oksida u sastavu stakla.

Tablica 1. Sastav stakla s dna kaleža

Koncentracija pojedinih elemenata (u masenim udjelima) dobivena Particle Induced X-ray Emission (PIXE) analizom u Laboratoriju za interakcije ionskih snopova, IRB

Iz sastava se stakla može zaključiti da se radi o natrijevom silikatnom staklu s nešto većim količinama kalijevog i kalcijevog oksida. Manje količine aluminijevog i željeznog oksida pokazuje visoku čistoću polaznih sirovina. Ovakav sastav stakla upućuje na staklo priređeno od sirovine od tzv. biljnog pepela. Relativno visoka količina kalijevog oksida u sastavu stakla potvrđuje upotrebu biljnog pepela i čistog silicijevog oksida (kvarca) a ne prirodnog pijeska kao sirovina. Naime, visoka čistoća sirovina za pripravu stakla karakteristična je za muransko staklo iz XIX. stoljeća, dok se pijesak koristio kao sirovina u ranijim razdobljima. Također, vrlo mala količina aluminijevog oksida govori u prilog tvrdnji o čistim sirovinama upotrebljenim u procesu taljenja muranskog stakla najvjerojatnije iz XIX. stoljeća. Visoku kvalitetu stakla pokazuje i vrlo niska koncentracija nečistoća a to su obično oksidi metala FeO, NiO i PbO. Koncentracija metalnih oksida mnogo je izraženija kada se pijesak koristi kao sirovina za pripravu stakla.

Budući da se radi o neobojenom staklu, neznatno bjelkastom, zbog u tragovima određene količine FeO, dodana je mala količina MnO kao sredstvo da staklo ostane neobojeno. Može se zaključiti da male količine metalnih oksida FeO, MnO, PbO, NiO te klora i fosfora upućuju na kontroliranu pripravu stakla s kontroliranim sirovinama što je značajka venecijanskog stakla iz XIX. stoljeća. Ovaj sastav također govori o procesu taljenja stakla po uzoru na priređivanje stakla iz rimskog doba. Slika 1. prikazuje krivulju s rezultatima elementarne analize dobivene metodom Particle Induce X-ray Emission (PIXE), gdje svaki vrh odgovara emisiji karakterističnih X-zraka za svaki pojedini element prema kojima su izračunati maseni udjeli elemenata u staklu, tablica 1.

PIXE je metoda koja korištenjem snopa iona fokusiranog u nuklearnoj mikroprobi može koristiti i kao tehnika za dobivanje 2D slika distribucija elemenata u uzorku. Slika 2. prikazuje distribuciju pojedinih elemenata u sastavu stakla.

Slika 1. Krivulja s rezultatima elementarne analize dobivene metodom Particle Induced X-ray Emission (PIXE). Vrhovi na krivulji predstavljau emisiju karakterističnih X-zraka za svaki pojedini element
Slika 2. Distribucija elemenata u staklu prikazana u 2D slikama

Prikazana raspodjela pojedinih elemenata jasno pokazuje homogenu raspodjelu svih elemenata, što je u izvrsnom slaganju s elementarnom analizom sastava koja pokazuje potpuno otapanje pojedinih elemenata i oksida u talini. S druge strane, treba pridodati da iako je količina CaO relativno mala što često uzrokuje kemijsku nestabilnost, odnosno podložnost djelovanju vlage, ovoje staklo izrazito kemijski stabilno. Tome doprinosi homogenost i ravnomjerna raspodjela elemenata u sastavu stakla.

  • MIKROSKOPSKA ANALIZA

U zaključku treba reći da koristeći moderne analitičke metode utvđeni sastav stakla s dna kaleža potvrđuje da se radi o homogenom staklu priređenom iz čistih sirovina, pepela biljaka i silicijevog oksida (kvarc) uz neznatni dodatak metalnih oksida koji pridonose stabilnosti ovog unikatnog staklenog izloška.

Slika 3. SEM mikroprikaz stakla s dna kaleža (povećanje u nanoskali)

Opis postupaka uzimanja uzorka stakla kaleža s prikazom Dobrog pastira za kemijsku analizu

Uzorak je uzet s vanjske strane dna kaleža s prikazom Dobrog pastira (inv. br. ATM 1768), tj. na ispupčenju s tragom staklarskog alata, dijamantnim brusnim alatom. Uzeto je malo staklenog praha i stavljeno na teflonsku ljepljivu traku. Traka je zatim pričvršćena na aluminijsku pločicu. Uzorci su mikronski i dopustivi po pravilima konzervatorsko-restauratorske struke, a za znanstvena istraživanja sastava i određivanja sastava stakla s elementima u tragovima. Kako staklo ima tvdoću 5-7 po Mosovoj ljestvici dijamantni alat je tvrđi i ne prijeti opasnost od erozije alata. To navodim zato što bi u protivnom istraživanje dalo netočne podatke.

Oznaka mjesta uzimanja uzorka s kaleža s prikazom Dobrog pastira, Murano, oko 1890. g., inv. br. ATM 1768, Muzej Mimara, Zagreb
Dno kaleža s prikazom Dobrog pastira, Murano, oko 1890. g., inv. br. ATM 1768, Muzej Mimara, Zagreb