U Zbirci bjelokosti Muzeja Mimara, čuva se garnitura za šah (sl. 1) koja se sastoji od igraće ploče i potpune skupine od 32 šahovske figure. Ovaj zbirni muzejski predmet u fundus muzeja ušao je kao francuski rad XVI. stoljeća, no šahovske figure i igraća ploča nisu nastali kao set te im se vrijeme i mjesto nastanka razlikuju.
Sl. 1. Šahovska garnitura, figure: Francuska, početak XIX. st., ploča: sjeverna Italija, kraj XV. st. Muzej Mimara, Zagreb, inv. br. ATM 2452/1–33
Rana povijest šaha, kao i njegov nastanak, još su obavijeni legendama. Iako točno mjesto nastanka šaha nije utvrđeno, sigurno je da se razvio u Aziji, a najraniji sačuvani pisani izvori o šahu potječu iz razdoblja širenja igre u Perziju u VII. stoljeću. Posredstvom Arapa šah je stigao na obale Mediterana i sjever Afrike odakle se od IX. stoljeća proširio prvo jugom Europe, a zatim i ostatkom kontinenta. U Rusiju je šah stigao istočnim trgovačkim putem preko Kaspijskoga jezera. Za ruske šahovske setove karakteristične su figure kula (ladya) prikazanih poput brodova te kraljice (ferz), čiji je naziv preuzet iz perzijsko-arapskoga nazivlja, a koje su se do XVIII. stoljeća prikazivale kao muške figure, nakon čega pod europskim utjecajem postaju ženske figure.
Dolaskom u Europu dolazi do promjena u nazivima i oblikovanju figura koje odražavaju i promjene u simbolici samoga šaha. Dok je šah u perzijskoj i arapskoj tradiciji snažno obilježen simbolikom rata, u Europi on poprima i drugi oblik puno bliži onome koji je okruživao srednjovjekovne europske vladare – onaj dvorskoga života. Pritom je kroz najveću promjenu prošla figura savjetnika (vezira) koja je postala kraljica, najsnažnija figura u igri.
Rani šahovski setovi nisu sačuvani, već su nam poznate samo pojedinačne figuralno ili apstraktno oblikovane figure. U Europi se od XII. stoljeća razvijaju figuralni setovi čije oblikovanje nije uvjetovano promjenama u samoj igri već prati promjene potaknute promišljanjima o šahu, šahovskom literaturom te razvojem sitne plastike. Kao sitna plastika, bogato rezbareni ili tokareni figuralni, ali i apstraktni setovi, često bi postali dijelovi Kunstkammera kao cijenjeni kolekcionarski predmeti, dok su za igranje korištene jednostavnije figure. Sredinom XIX. stoljeća razvoj šahovskih turnira potaknuo je standardizaciju figura.
Šahovske figure
Šahovske figure iz Muzeja Mimara izrađene su od bjelokosti s dobro očuvanom polikromijom prevladavajuće plave i crvene boje, kojima se razlikuju suprotstavljene strane. Figure su visoke između 7 i 11 cm te počivaju na profiliranim pravokutnim bazama zaobljenih kutova.
Sl. 2., Pješaci, Francuska, početak XIX. st.; Muzej Mimara, Zagreb
Figure lovaca iz Muzeja Mimara (sl. 3) oblikovane su u francuskoj tradiciji: poput dvorskih luda koje u rukama nose žezla (marotte) i isukane bodeže. Preteča lovca, figura slona (perz. pil, ar. al-fil) u Europi je izgubila svoje izvorno ratno značenje. U Francuskoj se ona prema fonetskoj sličnosti s arapskim nazivom počela nazivati fou, odnosno, luda. Ovu promjenu u nazivu slijedila je i promjena u oblikovanju same figure koja se u francuskim setovima često prikazuje s iscerenom grimasom ili poput dvorske lude. U engleskome jeziku, s druge strane, figura lovca nazvana je bishop (biskup) prema „rogatom“ obliku stilizirane figure slona u kojoj su srednjovjekovni igrači prepoznali biskupovu mitru.
Sl. 3., Lovci, Francuska, početak XIX. st.; Muzej Mimara, Zagreb
Plavi kralj i kraljica (sl. 4) prikazuju francuskoga kralja Françoisa I. (1494. – 1547.) i njegovu drugu suprugu Leonor od Austrije (1498. – 1558.). Likovne predloške ovim figurama možemo pronaći u crtežima iz zbirke Françoisa-Rogera de Gaignièresa (1642. – 1715.), francuskoga antikvara i kolekcionara. U Gaignièresovoj zbirci našli su se brojni dokumenti, slike i grafike, kao i ilustracije niza predmeta i spomenika koje je sa svojim pomoćnicima Barthélemyjem Rémyjem i Louisom Boudanom radio na terenu diljem Francuske. Značajan dio zbirke čine crteži s prikazima osoba u povijesnoj odjeći, rađeni prema nadgrobnim spomenicima, vitrajima, portretima i minijaturama. Među njima nalaze se i prikazi kralja Françoisa I. i Leonor od Austrije u povijesnoj odjeći XVI. stoljeća koji su vjerno preneseni u šahovske figure. Kralj je odjeven u dublet širokoga ovratnika i rukava preko kojega je prebačen ogrtač, a na glavi nosi kapu s perom. Lijevu ruku polaže na opasani mač, a desna ruka koja je spuštena uz tijelo i pridržava rukavice, odmak je od crteža. Kraljica je odjevena u zvonoliku haljinu s lađastim ovratnikom te bogatim vanjskim rukavima. U rukama nosi žezlo koje se ne javlja na crtežu i zbog kojega je pismo s crteža prebacila u lijevu ruku. Obje su figure sužene u odnosu na crteže, kako bi se bolje prilagodile smještaju na ploču. Na figurama je dobro sačuvana polikromija plave, zelene, žute i smeđe boje.
Sl. 4., Plavi kralj i kraljica, Francuska, početak XIX. st.; Muzej Mimara, Zagreb
Crveni kralj (sl. 5) prikazuje engleskoga kralja Henryja VIII. (1491. – 1547.) te pokazuje sličnosti u portretu kralja i oblikovanju odjeće s kopijama portreta Hansa Holbeina Mlađega. Kralj je odjeven u dublet visokoga ovratnika, koji seže do koljena i preko kojega je prebačen ogrtač podstavljen krznom, dok na glavi nosi kapu s perom, a oko ramena širok lanac. Kao i na portretu, figura kralja u desnoj ruci drži rukavice, dok lijevom pridržava mač, za razliku od portreta na kojem pridržava bodež. Iako se kralj Henry ženio šest puta, kraljica u ovome setu (sl. 7) najviše sličnosti pokazuje s portretima njegove kćeri, Mary I. (1516. – 1558.), kraljice Engleske. Odjevena je u zvonoliku haljinu s visokim ovratnikom ispod kojeg se nazire košulja. Bogati, široki rukavi podstavljeni su krznom. Na glavi nosi varijantu francuske kape s dugim velom. U lijevoj ruci drži žezlo, dok desnom pridržava veliki privjesak, koji se može vidjeti i na portretima Anthonisa Mora i Hansa Ewortha. Oblikovanjem je slična figuri kraljice Mary iz francuskoga seta iz zbirke Melson Keats, datiranoga u kraj XVIII. stoljeća. Moguće je da su setovi iz Muzeja Mimara i zbirke Melson Keats nastali u istoj radionici.
Sl. 5., Crveni kralj i kraljica, Francuska, početak XIX. st.; Muzej Mimara, Zagreb
U Francuskoj su se proizvodili figuralni, ali i apstraktni šahovski setovi od bjelokosti. Za setove iz Dieppea karakteristične su figure oblikovane poput bisti na bazama u obliku balustara, a skakači su ponekad oblikovani poput morskih konjića. Radionice u Parizu i Dieppeu proizvodile su fino rezbarene figuralne setove u bjelokosti, koji su bili bogato oslikani. Šahovski setovi od bjelokosti obično imaju samo jednu stranu obojenu, ili čak i obje strane u prirodnoj boji, no francuska specifičnost su polikromirani setovi u kojima su obje strane obojene. Porijeklo figura iz Mimarine zbirke tako bi trebalo smjestiti u neku od francuskih radionica, moguće pariških, s početka XIX. stoljeća.
Šahovski setovi u kojima se na suprotstavljenim stranama susreću francuski kralj François I. i engleski kralj Henry VIII. često se nazivaju setovima Polja zlatne tkanine, prema povijesnome susretu dvojice kraljeva 1520. godine. Početkom XVI. stoljeća, širenje posjeda i utjecaja dinastije Habsburg dovelo je do njezina dugotrajnog suparništva s francuskom krunom. U tim okolnostima, Engleska je postala važan potencijalni saveznik objema stranama, pa je tako susret francuskoga i engleskoga kralja održan između Ardresa u Francuskoj i Guînesa, tada dijela engleskoga kraljevstva, trebao ojačati francusko-engleske veze. Međutim, šatori od zlatne tkanine, po kojoj je susret kasnije dobio ime, i drugi impresivni iskazi bogatstva i moći, čiji je cilj bio pokazati nadmoć jednoga kralja nad drugim, nisu ispunili svoju svrhu osiguravanja savezništva dvaju kraljevstava. Engleska i Francuska ubrzo su ponovno nastavile svoje dugotrajno suparništvo čiji začeci sežu u XII. stoljeće.
Sl. 6., Topovi, Francuska, početak XIX. st.; Muzej Mimara, Zagreb
Kraljevi Henry i François bili su oličenje renesansnoga vladara: obrazovani, energični i željni dokazivanja svojih ratnih sposobnosti. Njihovi sukobi rezultat su politike ravnoteže moći na europskome kontinentu, koja je u ranom XVI. stoljeću došla do izražaja u nizu Talijanskih ratova. Henry je trenutnu političku situaciju pokušao iskoristiti kako bi ojačao engleski položaj na političkoj karti Europe, pri čemu su mu želja za ponavljanjem vojnih uspjeha svojih prethodnika i engleske pretenzije na francusku krunu bile dodatna motivacija za sukobe s Françoisom. Rivalstvo dvaju kraljeva ilustrira i anegdota iz susreta na Polju zlatne tkanine, koja opisuje kako je Henry, suprotno protokolu koji je trebao spriječiti sučeljavanje dvaju kraljeva u natjecanjima koja su bila dio susreta, izazvao Françoisa na hrvački meč u kojem je francuski kralj lako pobijedio.
Suparništvo Engleske (od 1707. godine Velike Britanije) i Francuske, vrhunac je doseglo krajem XVIII. i početkom XIX. stoljeća kada se u sukobe uključuju i njihove kolonije. Uspon post-revolucionarne Francuske pod Napoleonovom vladavinom zaprijetio je europskoj ravnoteži moći, a u suprotstavljanju francuskoj dominaciji istaknula se Velika Britanija koja se našla ugroženom ne samo prijetnjom francuske invazije Britanskoga otočja već i zbog prijetnje koju je Francuska predstavljala rastućem britanskom kolonijalnom carstvu i trgovini.
U francuskim šahovskim setovima toga vremena očituju se odrazi političkog i društvenog trenutka. Šahovski set koji prikazuje sukob Egipćana i Asiraca nastaje kao reakcija na francusko osvajanje Egipta, setovi s temama iz francuske povijesti ukazuju na razvoj zanimanja za vlastitu povijest, a početkom XIX. stoljeća nastaje i cijeli niz setova u kojima se Napoleon (1769. – 1821.) suprotstavlja svojim povijesnim suparnicima, ali i, zanimljivo, francuskome kralju Henriju IV. (1553. – 1610.). Od kasnog XVIII. stoljeća kada se na šahovskim figurama počinju javljati prikazi raspoznatljivih vojski s portretima vojskovođa, istovremeno javlja se i sve veći broj anakronističkih setova u kojima se sukobljavaju ličnosti koje nisu živjele u isto vrijeme.
Sl. 7., Skakači, Francuska, početak XIX. st.; Muzej Mimara, Zagreb
U Francuskoj se krajem XVIII. i početkom XIX. stoljeća razvija „trubadurski stil“, koji je inspiraciju crpio u francuskoj srednjovjekovnoj i renesansnoj povijesti, povezujući u svojoj anegdotalnoj naravi genre i historijsko slikarstvo pri čemu je posebna pažnja posvećena prikazima kostima. Rezbari šahovskih figura vjerojatno su bili upoznati sa slikama i grafikama u „trubadurskome stilu“, a šahovske figure svojim su složenim simbolizmom bile prikladan medij za „rekreaciju povijesti“ svojstvenu novoj modi. Posebno mjesto u repertoaru slikara „trubadurskoga stila“ našao je François I. koji je početkom XIX. stoljeća slavljen kao „otac književnosti i umjetnosti“. Takva popularnost mogla se prenijeti i u medij šahovskih figura pri čemu odabir Henryja VIII. kao protivnika Françoisu I. možemo promatrati kao referencu na njihovo povijesno suparništvo koje odražava i političku klimu razdoblja u kojem su figure nastale.
U kontekstu englesko-francuskoga suparništva možemo promatrati i odabir figure kraljice na crvenoj (engleskoj) strani. Mary I. bila je kći Henryja VIII. i njegove prve supruge Katarine Aragonske te prva kraljica Engleske suo iure (po svome pravu). Suočena s protestantskim nasljeđem svoga oca, za supruga je odabrala Felipea II., budućega španjolskog kralja, čime je Engleska uvučena u sukob s Francuskom koji je 1558. godine rezultirao francuskim osvajanjem Calaisa, posljednjega engleskog uporišta na europskome kontinentu. U nizu Henryjevih supruga, za figuru kraljice koja će ga pratiti na šahovskom polju odabrana je njegova kći koja je također sudjelovala u sukobu s Francuskom.
Šahovska ploča
Šahovske ploče bile su luksuzni uporabni predmeti koji su se često izrađivali uz pripadajuće setove šahovskih figura, obično u odgovarajućem materijalu. Igraća ploča iz Muzeja Mimara pravokutnoga je oblika i sastavljena od dvije stranice povezane metalnim šarkama, koje zatvorene tvore kutiju za pohranu figura. Kada je otvorena, na ploči se s vanjske strane nalazi šahovsko polje, dok se na unutarnjoj strani nalazi polje za igru backgammon. Šahovsko polje (sl. 8) sastoji se od 32 crna polja od tamnoga drva te 32 bijela polja od bjelokosti s ukrasom u intarziji od različitih vrsta drva te prirodne i zeleno obojene bjelokosti. Ukrasi su oblikovani poput romboidnih polja u čijim se središtima nalaze zvjezdasti motivi okruženi vrpcom koja u kutovima tvori uglate uške. Na unutrašnjosti ploče (sl. 9) nalazi se polje za igru backgammon od bjelokosti s trokutastim poljima od tamnoga drva i zeleno obojene bjelokosti. Rubovi unutarnje strane igraće ploče ukrašeni su geometrijskim uzorkom u drvu i bjelokosti u prirodnoj i zelenoj boji. Uzorak je izveden tako da stvara trodimenzionalan dojam niza naslaganih kvadara.
Sl. 8., Igraća ploča (vanjska strana), sjeverna Italija, kraj XV. st.; Muzej Mimara, Zagreb, inv. br. ATM 2452
Šahovske ploče od drva, bjelokosti i kosti izrađivane su u tehnici intarzije na jugu Španjolske i sjeveru Italije. Dok španjolske i talijanske ploče pokazuju sličnosti u dekoraciji, koje otvaraju pitanje u kojem su se smjeru dekorativni utjecaji kretali, korištena tehnika intarzije svoj je izvor imala u islamskome svijetu. Naziv taracea, koji se koristi u Španjolskoj, dolazi od arapske riječi tarsi (umetanje, intarzija), dok se u Italiji uvriježio naziv certosina prema kartuzijanskome samostanu kraj Pavije (Certosa di Pavia) u kojemu se čuvaju brojni predmeti ukrašeni intarzijom. Ovom se tehnikom tanki komadići različitog drva, bjelokosti ili kosti (prirodne boje ili obojene), metala ili sedefa slažu u složene kaleidoskopske uzorke i zatim lijepe na drvenu podlogu. Komadići mozaika mogli su se izravno lijepiti na podlogu, što je karakteristično za ranije predmete, ili prvo učvrstiti papirom ili kožom te zatim zalijepiti na podlogu. Ovakav način ukrašavanja javio se krajem IX. ili početkom X. stoljeća u Egiptu te je postao popularan diljem islamskoga svijeta, a javlja se i u Italiji u XIV. stoljeću. Osim slaganjem pojedinačnih komadića mozaika, uzorci su se mogli slagati i lijepljenjem materijala za intarziju u prutove koji su se zatim rezali na tanke ploške i lijepili na podlogu, što je tehnika koja se koristila u Italiji, a u Španjolskoj od XVI. stoljeća.
Intarziju su obrtnici u al-Andalusu i sjevernoj Africi koristili od X. stoljeća, kada je ona upotrijebljena za dekoraciju minbara izrađenoga za proširenje Velike džamije u Córdobi pod omejidskim kalifom al-Hakamom II. (915. – 976.). Za dinastija Almoravida i Almohada, dvorski obrtnici nastavili su izrađivati bogato ukrašene, većinom sakralne, ali i sekularne predmete. Upotreba intarzije u izradi šahovskih ploča nastavila se i nakon dovršetka rekonkiste krajem XV. stoljeća kada proizvodnju nastavljaju kršćanski obrtnici koristeći postojeće islamske dekorativne obrasce.
U Italiji se intarzija koristi od XIV. stoljeća za ukrašavanje kutija, škrinja i prijenosnih oltara, a na sjeveru Italije osobito je vezana uz radionice obitelji Embriachi. U Kunstkammer Kunsthistorisches Museuma u Beču čuva se šahovska ploča nastala u Veneciji u XIV. stoljeću ukrašena motivima osmerokutnih zvijezda koji ukazuju na islamski utjecaj u talijanskoj proizvodnji. U kataloškom opisu igraće ploče iz Victoria and Albert Museuma, datirane u XVI. stoljeće u Granadu, navodi se, međutim, kako bečka ploča otvara mogućnost da su igraće ploče u tehnici intarzije sjevernotalijanski luksuzni proizvodi koji su se u XVI. stoljeću lokalnom tehnikom kopirali na jugu Španjolske.
Sl. 9., Igraća ploča (unutarnja strana), sjeverna Italija, kraj XV. st.; Muzej Mimara, Zagreb, inv. br. ATM 2452
Iako su talijanski obrtnici svoje motive često preuzimali s islamskih uzora, oni su manje složeni te precizniji, za razliku od španjolskih motiva koje karakteriziraju minuciozni i složeni detalji, često uz lagano iskrivljene prave kutove. Dok su španjolski obrtnici uz zvjezdaste motive često uključivali slikovite bukete cvijeća i florealne motive, talijanski obrtnici pokazali su veći interes za jasnije i preciznije geometrijske motive i poigravanje perspektivom. Ovaj interes za perspektivu vidljiv je na ukrasu ruba unutarnje strane ploče iz Muzeja Mimara, a možemo ga usporediti s motivima na pločama iz Kunsthistorisches Museuma i Metropolitan Museuma datiranima u kraj XV. stoljeća i u XV. stoljeće. Rub je ukrašen pločicama drva te bjelokosti u prirodnoj i zelenoj boji, složenih tako da tvore optičku iluziju niza kocaka. Igraća ploča iz Muzeja Mimara gotovo je istovjetna ploči ponuđenoj na aukciji u Christie’su 1. travnja 2021. godine (predmet 9). Ploča je na temelju ukrasa koji tvori optičku iluziju trodimenzionalnosti te reljefnih portreta na šarkama, a koji su povezani s talijanskim portretnim medaljama XV. stoljeća, datirana u XV. ili početak XVI. stoljeća, te naznačena kao djelo radionice Embriachi. S obzirom na navedene sličnosti, ploču iz Muzeja Mimara možemo odrediti kao sjevernotalijanski rad kraja XV. stoljeća.
Garnitura iz Muzeja Mimara zanimljiv je spoj fino rezbarenih i polikromiranih figura tipičnih za francusku proizvodnju, uparenih s igraćom pločom koja iako nastala na sjeveru Italije pokazuje bliskost s islamskim pločama s juga Španjolske. Zajedno čine lijep primjer luksuznih predmeta koji su, čak i ako se nisu aktivno koristili za igranje šaha, svoje mjesto našli kao kolekcionarski primjerci vrijedni divljenja.
Literatura:
Dean, George; Brady, Maxine. Chess Masterpieces. One Thousand Years of Extraordinary Chess Sets. New York: Harry N. Abrams Inc., 2010.
Holländer, Hans; Holländer, Barbara. Schachpartie durch Zeiten und Welten. Heidelberg: Edition Braus, 2005. Katalog izložbe.
Kloprogge, Mathieu; Kloprogge, Ine. Chessmen. Art and History. Amsterdam: Gopher, 2007.
Linder, Isaak Maksovich. The Art of Chess Pieces. Moskva: H.G.S. Publishers, 1994.
Mackett-Beeson, Alfred Ernest James. Chessmen. London: Octopus Books Limited, 1973.
Masterworks (ur. Dylan Loeb McClain). London: Murray & Sorrell FUEL Ltd., 2016.
Murray, Harold James Ruthven. A History of Chess. London: Oxford University Press, 1913.
Nuttall, Paula. The Bargello gamesboard: a north-south hybrid // The Burlington Magazine, sv. 152, br. 1292, 2010., str. 716–722.
Sanvito, Alessandro. L’arte degli scacchi. Milano: Edizioni Sylvestre Bonnard, 2000. Katalog izložbe.
Schafroth, Colleen. The Art of Chess. New York: Harry N. Abrams Inc., 2002.
Shenk, David. The Immortal Game. A History of Chess. New York: Doubleday, 2007.
Spielwelten der Kunst. Kunstkammerspiele (ur. Wilfried Seipel). Wien: Kunsthistorisches Museum; Milano: Skira editore, 1998. Katalog izložbe.
Wilkinson, Charles; McNab Dennis, Jessie. Chess: East and West, Past and Present. New York: The Metropolitan Museum of Art, 1968. Katalog izložbe.
Williams, Gareth. Master Pieces. The Architecture of Chess. London: Quintet Publishing Limited, 2000.
Yalom, Marilyn. Birth of the Chess Queen. A History. New York: HarperCollins Publishers, 2004.