Sljedbenik Roberta Campina: Bogorodica s Djetetom u apsidi i dva anđela

Prikaz Djevice koja doji Krista pojavljuje se u kršćanskoj ikonografiji već u 2. st.,dok se u bizantskoj umjetnosti od 8. st. ustaljuje tip Bogorodice Galaktotrophousa (starogrč. „koja doji“). Od 13. st. u zapadnoeuropskoj se umjetnosti pojavljuje novi tip Virgo Lactans, koji se odvaja od bizantskog utjecaja. Za razliku od tipiziranih prikaza Djevice koja doji u polufiguri na bizantskim ikonama, u zapadnoeuropskoj se ikonografiji prikaz Djevice koja doji razvija u stojeći ili sjedeći lik u punoj figuri.

Prototip Djevice koja doji Dijete flankirana dvama anđelima koji sviraju lutnju i harfu, pojavljuje se u flamanskoj umjetnosti u 15. stoljeću. Pretpostavlja se da je autor flamanski umjetnik Robert Campin, međutim njegov je original danas izgubljen i poznat nam je samo preko šezdesetak sačuvanih verzija te slike nastalih krajem 15. i početkom 16. st. unutar specifične struje flamanskog slikarstva (1490. – 1520.) koja je težila obnovi starije flamanske umjetnosti. Velik broj kopija te slike govori u prilog popularnosti djela i umjetnika Campina koji će utjecati na buduće generacije slikara.

Jedna od najstarijihverzija danas se čuva u Metropolitan Museum of Art u New Yorku i posjeduje obilježja specifična za Campinov rani stil: okruglo lice i biserni ton Djevičine kože, gusta valovita kosa i skulpturalni nabori draperije. Za rane verzije karakteristično je da Djevica zauzima veći dio prostora, a cijeli se prizor promatra s gornje točke gledišta pa zato i pozadina apside djeluje ravnije. Kasnije verzije karakterizira niža točka gledišta, veći prostor u koji je smještena Djevica te zaobljena i produbljena apsida. Među inim, nalazi se i nekoliko kompozicija u obliku triptiha, kojima pripada i slika iz Muzeja Mimara.

Na središnjem dijelu triptiha prikazana je Djevica Marija kako doji Dijete. Odjevena je u bijelu haljinuravnih, cjevastih nabora koji se usloženo lome na podu od kamenih ploča, a preko desnog ramena prebačen joj je plavi plašt. Duga gusta smeđa kosa opušteno joj pada preko ramena. U naručju drži malog Isusa umotanoga u bijelo platno.

Na lijevom krilu triptiha prikazan je anđeo s lutnjom. Okrenut je prema promatraču i ima raširena krila. Preko njegove tamne tunike prebačen je žarko crveni plašt. Na desnom krilu prikazan je anđeo koji svira harfu, tijelom stoji u profilu, a glavu je djelomično okrenuo prema promatraču. Ima sklopljena krila i veći dio tijela prekriva mu svijetli plašt ispod kojega proviruje crvenkasta tunika. Stojeći su likovi Djevice i anđela prikazani u punoj figuri u kontinuiranom prostoru svetišta crkve, što sugeriraju arhitektonski elementi u pozadini likova. Djevica se nalazi u prostoru ispred apside čija je površina bogato raščlanjena plitkim nišama, polustupovima i pilastrima s korintskim kapitelima. U starijoj se literaturi za tu sliku može naći i naziv Djevica iz Salamance jer polukružna apsida na njoj podsjeća na apsidu stare katedrale u Salamanci. Bijela haljina Djevice, umjesto uobičajenije haljine kraljevsko plave boje, također je shvaćena kao španjolski motiv. Međutim, Djevice s bijelim haljinama nisu nepoznanica u sjevernoeuropskoj umjetnosti, a podrijetlo slike potvrđuje i velik broj verzija te kompozicije nastale u burgundijskoj Nizozemskoj.