Razdoblje vladavine dinastije Song (960. – 1279. g.) smatra se u Kini najznačajnim u povijesti kasnijeg carstva. Bilo je to vrijeme velikih društvenih i gospodarskih promjena koje su oblikovale i presudno utjecale na daljnje duhovno i političko usmjerenje Kine kroz razdoblja vladavine dinastija Ming (1368. – 1644. g.) i Qing (1644. g. – 1911. g.) sve do pada carstva.
Prvi car iz dinastije Song Taizu (vladao od 960. do 976. g.) ujedinio je carstvo nakon nestabilnog razdoblja poznatog kao Pet dinastija i Deset kraljevstva (907. – 960. g.). Po naredbi cara izrađene su prve kartografske mape regija i gradova. Uspostavio je novi način upravljanja uz pomoć državnih činovnika umjesto dotadašnjih dužnosnika iz redova vojnog plemstva. Odabir i sposobnost pojedinaca za činovničko zvanje strogo se nadziralo kroz sustav državnih ispita. Zahvaljujući napretku u uzgoju riže i bogatim žetvama broj stanovnika naglo je rastao. Razvili su se gradovi kao bogata središta trgovine i slobodnog poduzetništva, a carski činovnici počeli su se u velikoj mjeri oslanjati na lokalne predstavnike i dužnosnike. Društveni život toga razdoblja bio je prožet festivalima i natjecanjima u pripremi čaja. Građani su rado trgovali umjetninama i procjenjivali njihovu ljepotu i sklad. Zahvaljujući napretku u tiskanju drvenim pločama knjige su postale svakodnevno dostupne velikom broju ljudi što je unaprijedilo pismenost i omogućilo procvat književnosti. Brojni izumi unaprijedili su poznavanje prirodnih znanosti, osobito matematike i astronomije što je dovelo do konstrukcije prvih astronomskih mehaničkih naprava. U filozofiji obnovljena su drevna načela Konfucija koja su se s vremenom stopila s budističkim vrijednostima u neo-konfucijanizam primjeren nastalim promjenama u kineskom društvu.
Pripadnici nove vladajuće elite u skladu s neo-konfucijanskim duhovnim učenjem rado su se u slobodno vrijeme bavili slikanjem i kaligrafijom u stilu slobodnijem od propisanog stila Carske slikarske akademije koja je okupljala nadarene umjetnike iz svih dijelova Kine. Stil akademije zasnovan na naturalističkom pogledu na svijet imao je krajolik kao središnju temu. Car Huizong (vladao 1100. – 1125. g.), osmi i posljednji vladar ujedinjene države, razdoblja poznatog u kineskoj povijesti kao Sjeverni Song (960. – 1126. g.), i sam je bio vješt slikar, kaligraf i glazbenik. Omiljena tema njegovog slikarstva bili su motivi krajolika s pticama. Bio je i strastveni uživatelj čaja i čajne ceremonije.
Otmjeno carstvo nije podupirala i snažna vojska što su iskoristili dotadašnji saveznici, polunomadski turkijski narod Džurdži, koji su porazili carsku vojsku, zauzeli glavni grad Bianliang (danas Kaifeng) i tamo osnovali svoju dinastiju Jin (1115. – 1234. g.). To je natjeralo carski dvor Songa da se preseli u južni dio dotadašnje države i osnuje novu prijestolnicu u gradu Hangzhouu. Država poznata pod nazivom Južni Song održala se do 1279. g. kada su je osvojili Mongoli i osnovali svoju dinastiju Yuan (1279. – 1368. g.).
Smjestivši se u sigurnost nove prijestolnice, carski dvor i društvena elita nastavili su svoj otmjeni život uživajući u ljepotama brdovitog okoliša i obližnjeg Zapadnog jezera čije su obronke uljepšali palačama, vrtovima i budističkim hramovima, te ih kroz slikarstvo prenijeli i do suvremenog gledatelja.
U primijenjenoj umjetnosti iz razdoblja dinastije Song središnje mjesto pripalo je keramici koju mnogi stručnjaci i danas smatraju najvišim umjetničkim postignućem kineskih keramičara. (K. 1) Keramika iz toga vremena pripada tipu koji se naziva kamenjača i peče se na visokim temperaturama iznad 12000 C. Ljepota keramičkih predmeta toliko se cijenila da je pet radionica Ru, Guan, Ge, Ding i Jun bilo pod nadzorom dvorskih činovnika. Strogi propisi određivali su tko pojedinu vrstu te keramike može posjedovati i koristiti. Neuspjeli primjerci keramike odmah su se uništavali.
Najrjeđi su primjerci keramike Ru plavozelene boje cakline prekrivene paučinastim prepletom finih namjerno napravljenih krakelira od kojih je danas sačuvanih poznato oko sedamdeset komada. Najveća zbirka od 21 predmeta nalazi se u National Palace Museumu u Taipeiju (Taiwan). (Na dražbi u kući Sotheby’s u Hong Kongu jedna posudica za pranje kistova Ru nedavno je prodana za rekordnu cijenu od 37.701.000 američkih dolara.
Za potrebe ostalih slojeva društva postojale su velike keramičke radionice s pećima u gradovima Longquan, Yaozhou i Cizhou. Neograničene carskim ukazima i propisima, te su radionice slobodno proizvodile velike količine raznovrsne kamenjače različite razine kvalitete i stila ukrašavanja namijenjene svim slojevima društva. Brojni oblici posuda ukrašeni obojenom caklinom koristili su se u svakodnevnom životu od vjerskih obreda i grobnih priloga do posuda za hranu i piće, te za ukrašavanje doma.
Celadon
Grad Longquan smješten je u jugozapadnom dijelu južnokineske pokrajine Zheijang. Osobitost kamenjače iz Longquana je caklina u zelenim i zelenoplavim tonovima koja je u Europi poznata pod nazivom celadon, nazvana vjerojatno prema liku pastira Celadona iz pastoralne predstave L’Astrée francuskog pisca Honoré d’Urféa koji je nastupao u kostimu zelene boje.
Bogate naslage gline pogodne za izradu keramike u dolini rijeke Ou (Oujiang) uz koju se smjestio grad Longquan, bile su osnova za otvaranje brojnih keramičkih radionica s velikim pećima koje su u IX. i X. st. proizvodile kamenjaču Yue ocakljenu u svijetlijim i tamnijim sivozelenim tonovima. Rijekom se proizvedena keramika prevozila do središta za prodaju, a okolne planinske šume osiguravale su velike količine drva za loženje.
Tajna proizvodnje kineske kamenjače celadon leži u pečenju u redukcijskom postupku. Za oblikovanje svojih posuda keramičari iz Longquana koristili su glinenu smjesu s većim udjelom željeznog oksida (oko 2%) koji je nakon pečenja i reoksidacije izvorno svijetlosivoj boji keramičkog tijela na neocakljenim dijelovima uz rub dna davao topli željeznocrveni ton koji se skladno stapao s caklinom zelenoplavih tonova. Zahvaljujući prirodnim naslagama kvalitetnih glina čiju osnovu čini silicijev oksid keramičari su dodavanjem glinenca bogatog kalijevim, aluminijevim i natrijevim oksidom u prilagođenim omjerima dobivali glinenu smjesu otpornu na pečenje na visokim temperaturama.
Na celadonu iz Longquana caklina se nanosila u gustom sloju koji je potpuno prekrivao glineno tijelo čak i na mjestima reljefnog ukrasa. Kemijski sastav cakline blizak je sastavu glinenog tijela, što je taljenjem gornjeg sloja na visokoj temperaturi omogućavalo savršeno stapanje površina. Ovisno o redukcijskim uvjetima u peći i udjelu željeznog oksida boja cakline mijenjala se u tonovima plavozelene boje. Dodatkom male količine titanijevog oksida (0,2 – 0,5%) keramičari su boju cakline mogli promijeniti od plavog spektra prema zelenom spektru tonova. Radi snižavanja temperature taljenja dodavali su u caklinu još i vrlo male količine manganovog, natrijevog i magnezijevog oksida. Diveći se ljepoti cakline celadon Kinezi su je uspoređivali sa žadom, svojim najcjenjenijim poludragim kamenom.
Najveći problem kineskih keramičara bio je kako održati redukcijsko okruženje unutar peći na visokoj temperaturi pečenja o kojem je ovisila kvaliteta kamenjače celadon. U postupku redukcijskog pečenja namjerno se smanjuje dotok zraka u peć. Pri smanjenom dotoku zraka radi nedostatka kisika gorivo ne izgara u cjelosti već se razvija ugljični monoksid i manja količina vodika. Oba plina kemijski su nestabilna i vezuju na sebe kisik iz najlakšeg izvora, što je u peći željezni oksid u glinenom tijelu i caklini, lomeći pri tom dotadašnje molekularne veze čime mijenjaju njihov kemijski sastav odgovoran za teksturu i boje (vidi napomenu na kraju teksta).
Da bi to postigli keramičari na jugu Kine razvili su novi tip duge keramičke peći koja koristi prirodnu kosinu padine tako da se vrući zrak prirodno izdiže kroz komore od ložišta u podnožju do dimnjaka na vrhu padine. Prve takve peći pojavile su se u pokrajini Zhejiang davno, u razdoblju dinastije Shang (XVI. do XI. st. pr. Kr.), a tehnološki su se usavršile do razdoblja Južnog Songa (1127. – 1279. g.) kada su postale duge 50 do 80 metara s 12 komora. Unutar peći od 50 metara moglo se istovremeno peći oko 20.000 komada keramike. Prilikom sagorjevanja vreli zrak je, penjući se prema gore kroz komore, proizvodio zvukove koje su Kineze podsjećali na riganje vatre zmajeva iz priča pa su ih nazvali zmajevim pećima. (sh. 1) Peć u obliku dugog tunela polukružnog svoda bila je sazidana od opeka otpornih na visoku temperaturu. Svod je izvana bio zaštićen krovom protiv kiše koja je mogla rashladiti peć. Nepečena keramika raspoređivala se unutar komora prema kvaliteti izrade koji su keramičari željeli postići. Najkvalitetnije komade stavljali su u gornje komore koje su se najduže postupno zagrijavale tako da su se željene kemijske promjene na tijelu i caklini mogle u potpunosti razviti. To pojašnjava i veliki raspon zelenih i plavih tonova u caklini celadona ovisno o uvjetima koji su vladali u pojedinoj komori, a koje ni pored prilagođavanja omjera željeznog oksida i titanijevog oksida keramičari nisu u potpunosti mogli predvidjeti.
Postupak pečenja započinjao je paljenjem drva na ložištu u podnožju, najčešće crnogorice s okolnih brda koja prirodno redukcijski sagorjeva. Vreli zrak koji se pri tome dizao kroz komore prema dimnjaku postupno se hladio, pa su radi očuvanja visoke temperature na bočnim stranama uzduž peći postojali otvori kroz koje su keramičari mogli umetnuti dodatno gorivo, a bočne rupe omogućavale su im pogled na stanje u komorama. Učinkovitost zmajeve peći izrazito je visoka i težina proizvedene keramike ravna je težini utrošenog goriva.
Radi zaštite od izravne topline i pepela kojeg je vreli zrak nosio posude su se najprije slagale u zaštitne kutije od pečene keramike otporne na visoku temperaturu koje su se potom jedna na drugu polagale na pod peći pokriven pijeskom. Pečenje fine keramike u zaštitnim kutijama bilo je poznato u južnoj Kini još od razdoblja dinastije Istočni Han (25. – 225. g.). Unaprijedilo se u razdoblju dinastije Tang (618. – 907. g.), a do doba dinastije Song već je bilo posve tehnološki razvijeno s različitim sustavima slaganja posuda uz uporebu razdjelnika između svake pojedine posude ako su posude, primjerice zdjelice, bile namijenjene svakodnevnoj upotrebi. Veliki i osobito ukrašeni primjerci stavljali su se zasebno i zatvarali protiv dima i pepela. Najjeftija keramika pekla se bez zaštite na podlošcima koji su sprječavali da se dno posude zalijepi za dno peći.
U razdoblju Sjeverni Song u Longquanu izrađivale su se vaze s poklopcem, vrčevi i posudice s poklopcem. Prevladavajući ukras bio je urezani stilizirani cvjetni preplet. Cvjetovi božura, te latice i lišće lotosa i drugih vodenih biljaka osobito su bili popularni motivi. Sloj cakline bio je još bojom neujednačen i relativno tanak na dijelovima reljefnih ukrasa. Brojni primjerci tih posuda pronađeni su u grobnicama kao uobičajeni grobni prilozi koji su, prema vjerovanju, pokojniku trebali i nakon smrti osigurati lagodan život. Ponavljanje istih oblika i ukrasa na grobnim posudama navodi na zaključak da su se serijski proizvodile za tu namjenu. U posjedu Muzeja Mimara nalazi se jedna takva vaza (inv. br. ATM 86, izložbeni br. 11.84) izložena u dvorani 8. (sl. 1 i sl. 2). Ima trbušasto tijelo ukrašeno urezanim stiliziranim biljnim motivima. Uz vrat i ispod trbuha prema bazi ukrašena je stiliziranim uzdignutim listovima lotosa koji se mjestimično preklapaju dok je u središtu tijela široka vrpca unutar koje se povijaju stilizirani cvjetovi božura. Vrat joj završava proširenim rubom na kojem se vidi nedostatak cakline što navodi na zaključak da je vaza nekada imala i pripadajući poklopac, tipičan za tu vrstu posuda. Pažljivo urezani središnji cvjetni motiv na vazi ATM 86 kvalitetom izrade nadmašuje tipične ukrase na sličnim vazama i povezuje ju s najljepšim primjercima te vrste grobne keramike poput vaze tipa meiping iz zbirke Heribert Meurer (Grassi Museum für Angewandte Kunst, Leipzig, Inv. Nr. 2017.98; katalog zbirke Frühchinesische Keramik, str. 209, kat. 115) i vaze meiping prodate na dražbi u Sotheby’s, New York (17. 03. 2015. ; N09338; dražbovni broj 64).
U razdoblju Južni Song (1127. – 1279. g.) keramičke radionice oko Longquana dosegnule su vrhunac proizvodnje. Ovisno o obliku, tijelo posude oblikovalo se na keramičarskom kolu ili u dijelovima u kalupima i sastavljalo. (sh. 2)
Nakon sušenja na nepečeno tijelo nanosila se caklina. Željezni oksid i titanijev oksid davali su joj boju, dodatak biljnog pepela činio ju je neprozirnom, a sitni mjehurići zraka zarobljeni visokom temperaturom ispod površine davali su joj sjaj. Iz tog razdoblja potječe i zdjelica ( inv. br. ATM 82, izložbeni broj 11. 47) izložena u navedenoj vitrini u dvorani 8 (sl. 1).
Zdjelicu (Sl. 3) jednostavnog oblika prekriva, za kamenjaču iz Longquana, relativno tanka neprozirna caklina u zelenoj boji s jedva primjetnim nejednakim mrljama u plavim tonovima na mjestima gdje se titanijev oksid nije stopio u caklini prije taljenja. U unutarnjem dijelu mogu se primjetiti nedostaci u tankom sloju cakline izazvani mjehurićima zraka koji su se u pečenju probili do površine što je odlika predmeta namijenjenih za svakodnevnu upotrebu koji su se smještali u prednje komore peći bliže ložištu gdje je temperatura zagrijavanja brzo rasla pa se kemijski procesi unutar cakline nisu do kraja uspjeli razviti. (slična zdjelica u Victoria and Albert Museumu)
S padom dinastije Song 1279. g. mongolska dinastija Yuan (1279. – 1368. g.) koja je preuzela vlast ponovo je ujedinila sjevernu i južnu Kinu. Novi vladari podržavali su razvoj trgovine i izvoz kineske keramike, pa su radionice u Longquanu uspješno nastavile i povećale proizvodnju celadona kako bi zadovoljile potrebe proširenog tržišta. Pri tome uspješno su se prilagodile ukusu mongolskih i stranih kupaca. Jedostavne forme posuda koje su isticale ljepotu i sjaj cakline iz doba Songa zamijenile su veće posude izrađene u kalupu s ukrasom u reljefu. Prevladavaju tradicionalni kineski cvjetni motivi – krizantema, kamelija, božur, hibiskus, lotos – kojima su pridodati motivi kineskog zmaja i feniksa među oblacima, te riba i kornjača među lotosima. Popularni su bili i tipično kineski prikazi, primjerice Osam daoističkih besmrtnika i simboli poput Osam dragocjenosti. Ukras u obliku tamnosmeđih mrlja na površini koji se dobivao mjestimičnim dodavanjem jako zgusnute smjese bogate željeznim oksidom također je bio cijenjen.
Početkom razdoblja vladavine dinastije Ming (1368. – 1644. g.) radionice u Longquanu i dalje su proizvodile celadon visoke kvalitete namijenjen dvoru kao i velike količine najraznovrsnijih posuda za svakodnevnu upotrebu koje su se morem izvozile po Aziji sve do Perzijskog zaljeva. Brojni primjerci nađeni u arheološkim istraživanjima olupina brodova često unutar miješanoga tereta s keramikom iz drugih azijskih zemalja poput Vijetnama i Tajlanda, kao i u kopnenenim iskopavanjima oko lučkih središta ili grobova u Indoneziji i Filipinima, svjedoče o razvijenoj pomorskoj trgovini kroz stoljeća i prije dolaska Portugalaca u XVI. st.
Dolaskom na vlast dinastije Ming, prvi car Hongwu već je 1371. g. zabranio izravnu trgovinu i zatvorio luke želeći tako odvojiti Kinu od, prema konfucijanskom učenju, štetnih izvanjskih utjecaja. Sva trgovina bila je od tada pod upravom dvora i odvijala se po sustavu razmjene dobara sa zemljama koje su na dvor slale izaslanike i poštovale protokol. Izgubivši unosno tržište celadon iz Longquana postupno je postao keramika namijenjena domaćoj svakodnevnoj upotrebi. Dvije male zdjelice izložene u vitrini (sl. 3) (inv. br. ATM 2391, izložbeni br. 11.55 i inv. br. ATM 2392, izložbeni br. 2392) jednostavnog oblika s gustom tamnozelenom caklinom na kojima se od nekadašnjih reljefnih ukrasa zadržao tek rebrasti rub, primjer su te kasnije proizvodnje. (sl. 4, sl. 5, sl. 6, sl. 7).
Zatvaranje Kine i nedostatak uvozne keramike u Jugoistočnoj Aziji uspješno su iskoristili keramičari iz Tajlanda i Vijetnama za razvoj proizvodnje i preuzimanje prevlasti na tržištu. Središte tajlandske keramičke proizvodnje bilo je smješteno u blizini gradova Sukhotai, središta tadašnjeg kraljevstva Sukhotai, i 50 km sjevernije smještenog grada Si Satchanalai (poznat i pod imenom Sawankhalok). Kraljevstvo Sukhotai nastalo je sredinom XIII. st. nakon što su vladari te regije 1238. g. otkazali poslušnost dotada vladajućim Khmerima. Suvremena arheološka iskopavanja nekadašnjih keramičkih peći pokazala su da su one oko grada Si Sachanalai tehnološki bile naprednije od peći oko grada Sukhotaija, te da su proizvodile ocakljenu kamenjaču za izvoz u oblicima poznatim s podmorskih i grobnih arheoloških nalazišta diljem Jugoistočne Azije. Proizvodnja ocakljene kamenjače u Tajlandu dosegnula je svoj vrhunac u XV. st.
Brojne keramičke peći od zidane opeke otkrivene u arheološkim istraživanjima oko Si Satchanalaija koristile su nagib tla od oko 3,5 metra za protok vrućeg zraka od ložišta do dimnjaka ali su za razliku od zmajevih peći bile duge tek oko 9 metara s jednom komorom. (sh. 3) Unutar komore svaki komad keramike stajao je na visokom cjevastom stalku jer je caklina tajlandskih keramičara bila nestabilna te se tijekom pečenja slijevala niz stijenke posude i bez stalka posuda bi se zalijepila za dno peći.
To je osobito prisutno na posudama u stilu celadona što se može vidjeti i na zdjeli (inv. br. ATM 2390, izložbeni broj 11.57) izloženoj u dvorani 12. (sl. 8). Tijelo posude izrađeno je od fine žutosive gline. Po uzoru na celadon iz Longquana izvana je narebrena (sl. 9), a u unutrašnosti uz urezani krug na dnu jedini joj je ukras urezani geometrijski uzorak u obliku uske vrpce smještene ispod izvijenog ruba otvora. (sl. 10) Sjajna caklina žutozelene boje nejednoliko prekriva unutarnju i vanjsku stijenku posude mjestimično se slijevajući prema dnu. S unutarnje strane neocakljene noge vidi se tamni kružni otisak cjevastog stalka. (sl. 11)
U razdoblju vladavine dinastije Qing (1644. – 1911. g.) u kineskom gradu Jingdezhenu keramičari su već posve ovladali svim tehnološkim detaljima u proizvodnji porculana. Uz potporu carskog dvora nastavili su s pokusima u ukrašavanju porculana u širokoj paleti boja u caklini i osobito na caklini. Majstorski su koristili kemijska svojstva pojedinih metalnih oksida kao osnovnih bojila i miješajući ih uz potpunu kontrolu postupka pečenja dobivali u caklini uzorke u kojima su se boje prelijevale i spajale na do tada nepoznati način. (vidi vaze inv. br. ATM 144, izložbeni br. 11.167; inv. br. ATM 2423, izložbeni br.11.246; inv. br. ATM 2419, izložbeni br. 11.247; inv. br. ATM 2424, izložbeni br. 11.248; inv. br. ATM 2422, izložbeni br. 11.249 u dvorani 12) Želeći potvrditi svoje pravo na kinesko prijestolje, carevi iz dinastije Qing, porijeklom iz Mandžurije, isticali su umjetnička djela iz prošlih razdoblja kao primjere veličanstvene kineske povijesti i kulture, pa tako i celadon iz vremena dinastije Song. To je osobito promicao car Qianlong (vladao 1736. -1795. g.). Potaknuti time i keramičari iz Jingdezhena započeli su izrađivati porculan ukrašen u reljefu i ocakljen u bojama celadona.
Vaza iz XIX. st. (inv. br. ATM 83, izložbeni br. 11.44) izložena u dvorani 11 pripada tom tipu porculana. (sl. 12) Jednostavnog je oblika, fino ukrašena biljnim uzorkom u reljefu s tankom caklinom. U postupku dobivanja boje celadon na porculanu keramičari iz Jingdezhena koristili su se istim postupkom kao i njihovi davni prethodnici. Dodavali su u caklinu malu količinu željeznog oksida vjerojatno uz dodatak još nekih minerala i pekli u redukcijskom okruženju kojeg je na visokim temperaturama teško nadzirati, pa tako ocakljeni porculan često ima sitno krakeliranu površinu što se može primijetiti i na vazi iz Muzeja Mimara.
Smeđe i „crno“ ocakljena kamenjača
Suprotno kamenjači ocakljenoj u bojama celadona koja nastaje u redukcijskom okruženju unutar peći ako je količina željeznog oksida u caklini iznad 0,8 %, za proizvodnju kineske kamenjače ocakljene u smeđim tonovima potrebno je oksidacijsko okruženje i prisutnost višeg postotka željeznog oksida u caklini. Željezni oksid u omjeru od 0,8% do 5% obojat će caklinu u tonovima od svijetlosmeđe do tamnosmeđe boje, dok za izrazito tamnosmeđu boju koja se doima crnom udjel željeznog oksida treba biti veći od 5%. Posebni uzorci poput srebrnih ili razlivenih tamnocrvenih mrlja postižu se zasićenjem cakline željeznim oksidom koji se potom na visokim temperaturama odvaja od ostatka cakline i u hlađenju sakuplja na površini tvoreći zasebni sloj. Poput celadona i najljepši primjerci smeđe ocakljene kineske kamenjače potječu iz razdoblja dinastije Song. Premda se naziva „crno“ ocakljena, treba naglasiti da bojenje samo željeznim oksidom neće dati pravu crnu boju već izrazito tamno smeđu boju što se može uočiti pod jakim svjetlom. Caklina crne boje pojavila se tek krajem XVII. st. na porculanu, a nastaje dodavanjem kobaltnog i manganovog oksida željeznom oksidu. (vidi neke primjere u dvorani 11: Par vaza (inv. br. ATM 119, ATM 119a, izložbeni broj 11.157 i Vaza (inv. br. ATM 120, izložbeni broj 166)
U doba dinastije Song tamno ocakljena kamenjača ponajprije je povezana s otmjenim posluživanjem čaja. Uživanje u ispijanju čaja u Kini ima dugu tradiciju. U početku smatran tek ljekovitim napitkom, u doba dinastije Tang (618. – 907. g.) čaj se već posluživao kao napitak za ugodu na način da se iz prešanog većeg komada veličine opeke izdvajala manja količina sušenog lišća i stavljala u čajnik s vrućom vodom. Rado su se dodavali i drugi mirisni začini – džumbir, narančina kora, metvica, različite bobice i sl. Tako pripremljeni čaj bio je crvenkaste boje koja se, prema mišljenju otmjenih uživatelja, najbolje isticala u svijetlozeleno ocakljenoj kamenjači Yue. (primjeri: zdjelica Yue, zdjelica u obliku cvijeta begonije Yue.)
Ispijanje čaja osobito je bilo rašireno u budističkim hramovima gdje se osvježavajuće svojstvo čaja koristilo za oporavak redovnika tijekom dugih meditacija.
U razdoblju dinastije Song način pripremanja čaja se promijenio. Umjesto da se kuhaju cijeli listići čaja sada se čaj najprije samljeo u prah, potom se manja količina toga praha stavljala na dno zdjelice i prelijevala vrućom vodom, a zatim se uz pomoć male bambusove metlice tukla dok se ne bi bijelo zapjenila. U to doba otmjeni uživatelji čaja smatrali su da se bijela pjena bolje ističe u tamno ocakljenim zdjelicama pa su se keramičke radionice u Jianu (pokraj Jianyanga, pokrajina Fujian) i Jizhouu (pokrajina Jiangxi) specijalizirale za izradu zdjelica za čaj s različitim ukrasnim detaljima u smeđoj caklini.
Keramičke radionice s pećima u Jianu imale su razvijenu proizvodnju kamenjače već od razdoblja dinastije Tang i kasnije tijekom nemirnog razdoblja poznatog kao Pet dinastija (907. – 960. g.) u stilu tada tražene kamenjače Yue. U razdoblju dinastije Song započele su proizvodnju tamno ocakljenih zdjelica za čaj.
Prema sačuvanim primjercima i suvremenim istraživanjima stručnjaci danas razlikuju 7 do 8 osnovnih oblika zdjelica u tri veličine. Najveći dio ih pripada tipu s više ili manje izraženim uvučenim dijelom ispod ruba savršeno prilagođenim za lagano ispijanje vrućeg čaja u malim gutljajima. Muzej Mimara posjeduje tri takve zdjelice izložene u stalnom postavu u dvorani 8 (inv. br. ATM 85, inv. br. ATM 86, inv. br. ATM 87; izložbeni br. 11.43) (sl. 13, sl. 14, sl. 14a, sl. 15, sl. 15a, sl. 16, sl. 16a). Na prvi pogled uočava se da zdjelice nisu savršenog oblika. Glina od koje je izrađeno tijelo grube je pjeskaste strukture bogate željeznim oksidom čije je svojstvo da dugo zadržava toplinu, a unutarnja stijenka posude širi se od otvora prema dnu kako bi dodatno zaštitila prste uživatelja od vrućine čaja.
Nakon oblikovanja zdjelice na lončarskom kolu keramičar bi odstranjivanjem viška gline oblikovao nogu posude. Potom bi na zdjelicu nanosio gustu caklinu tako da bi najprije ulio caklinu u unutrašnost i potom izlio višak. Zdjelicu bi zatim okrenuo naopako i jednom rukom nalijevao caklinu na vanjsku površinu stijenke, a drugom ju je polako okretao kako bi se caklina ravnomjerno rasporedila. Nakon sušenja gotovu zdjelicu stavljao je na male glinene nosače u dnu zaštitne posude. Napunjene zaštitne posude slagale su se jedna na drugu u komore zmajeve peći. Poput celadona i tamno ocakljena kamenjača pekla se na temperaturi iznad 13000C, ali u oksidirajućem okruženju. One postavljene bliže ložištu brže su se zagrijavale i kada bi toplina u peći dosegnula vrhunac, keramičari bi otvarali prolaz za svježi zrak koji je naglo hladio zaštitne posude u prednjem dijelu peći i istovremeno se zagrijavao i tako uz pomoć goriva ubačenog kroz otvore na stranama peći stvarao dodatnu toplinu koja je zagrijavala gornje komore.
Visokom temperaturom potaknute kemijske promjene proizvele su raznoliko prelijevanje smeđih tonova unutar sjajne cakline kojima su se tako divili ljubitelji čaja u doba dinastije Song. Prema obliku tih preljeva razlikovali su tri osnovna uzorka: uzorak zečjeg krzna, uzorak mrlje ulja i uzorak prepeličjih prsnih pera. Najčešći je uzorak zečjeg krzna vidljiv manje ili više očito i na zdjelicama iz Muzeja Mimara. U složenom kemijskom procesu unutar rastaljene cakline došlo je u jednoj fazi do izdvajanja željeznog oksida u obliku željezom bogatih kapi koje su se međusobno povezale u tanki sloj. Mjehurići plinova potom su dio toga materijala iznijeli na površinu gdje su se oblikovale smeđe mrlje željezom bogate staklaste mase na tamnoj površini cakline. Pod utjecajem sile teže rastopljene mrlje slijevale su se niz vanjsku stijenku posude oblikujući uzorak „zečjeg krzna“. Jednom ohlađeni, ti željezom bogati kristali prelijevali su se u tonovima od sivosrebrne do žutocrvene i žutosmeđe boje. Najčešće su zdjelice sa žutocrvenim i žutosmeđim crtama nastalim pri punoj oksidaciji peći poput zdjelice inv. br. ATM 87. (sl. 16, sl. 16a)
Premda je postupak proizvodnje bio isti, svaka zdjelica je različita ovisno o manjim razlikama u kemijskom sastavu cakline, dijelu peći se u kojem se nalazila, te o temperaturi pečenja i redukcijskim uvjetima koje u tom razdoblju kineski keramičari nisu mogli u potpunosti nadzirati. Nnakon dvodnevnog hlađenja peći keramičari su mogli procijeniti kvalitetu pojednih primjeraka. One najljepše odvajali su za potrebe dvora, a ostale su ovisno o kvaliteti dobivenog ukrasnog uzorka slobodno prodavali na tržištu. Neuspjeli primjerci iskrivljeni ili zalijepljeni u zaštitnoj posudi razbijali su se.
Budistički redovnici sljedbe chan (jap. zen) u planinama Tianmu sjeverno od Jiana također su rado koristili te zdjelice, pa se one često nazivaju i Tianmu zdjelicama (jap. tenmoku ili temmoku). Japanski budistički redovnici koji su posjećivali Tianmu radi učenja odnijeli su te zdjelice u domovinu gdje su radi svoga nesavršenog oblika ubrzo postale cijenjene u japanskoj čajnoj cremoniji (jap. chanoyu) za pripremu čaja od zelenog praha (jap. macha). Osobito rijetki primjerci i danas se smatraju dragocjenim naslijeđem u japanskim obiteljima. Jedna takva temmoku zdjelica nedavno je prodana na dražbi u Christie’su za nevjerojatnih 10.701.000 dolara.
Kamenjača iz sjevernokineskih keramičkih radionica pod vlašću dinastije Jin
Premda je nakon pada Kaifenga država Južni Song opterećena plaćanjem visokog danka bila u polu-vazalnom odnosu prema džurdženskoj dinastiji Jin, doseljeno nomadsko stanovništvo, a osobito njihova vladajuća klasa rado su prihvatili kinesku kulturu. Vladari iz dinastije Jin promicali su proizvodnju i trgovinu, pa su i brojne keramičke radionice iz sjevernih pokrajina ubrzo nastavile proizvoditi ocakljenu kamenjaču koja se naziva cizhou prema već spomenutom gradu Cizhouu, poznatom središtu keramičke proizvodnje. Suprotno celadonu koji se izvozio diljem Azije, kamenjača sa sjevera Kine bila je namijenjena potrebama lokalnog stanovništva u svakodnevnom životu. Osobito popularna bila je “crno“ ocakljena kamenjača s udjelom željeznog oksida višim od 6% u caklini. Dodatnu poteškoću u proizvodnji keramike na sjeveru Kine stvarala je i sastavom nepovoljna lokalna glina lesnog (prapornog) porijekla tako da su keramičko tijelo i caklina različitog kemijskog sastava što je zahtijevalo višu temperaturu pečenja oko 13700 C i sukladno tome duže razdoblje hlađenja peći. Posude od „crne“ cizhou kamenjače većinom su jednostavnog oblika tijela.
Potkraj XII. st. u brojnim radionicama cizhou keramičari su počeli izrađivati kamenjaču s ukrasom urezanim u tamnu caklinu. Na nepečeno keramičko tijelo nanijeli bi gusti sloj cakline, pričekali da se slegne i potom duboko urezali obrise stiliziranog, najčešće cvjetnog ukrasa kroz caklinu sve do keramičkog tijela. Uklonili bi odrezani dio cakline i ogolili keramičko tijelo. Nakon pečenja na neocakljenom keramičkom tijelu ističu se tamnoocakljeni ukrasni motivi što se može vidjeti na boci inv. br. ATM 80 (izložbeni br. 11.40) izloženoj u dvorani 8 (sl. 17). Slične boce mogu se naći i u zbirkama drugih muzeja. (boca iz Victoria and Albert Museuma, boca iz Kimbell Art Museuma).
Kinesku kamenjaču iz razdoblja dinastije Song odlikuje skladni spoj keramičkog tijela i cakline. Ljepota ocakljenih površina nije se mjerila savršenstvom izrade ili preciznošću oblikovanja ukrasnih motiva. Radi kratkog vremena pečenja i nestabilnih uvjeta unutar peći kemijski procesi u staklastoj caklini ostaju djelomično nedovršeni. Posljedica toga su prisutne nepravilnosti u obliku mjehurića zraka, nakupina kristala, nerastaljenih sastojaka i neujednačenosti boje koje sve zajedno oblikuju unikatno keramičko djelo.
Napomena: u tekstu se pod pojmom oksidacije naziva spajanje ugljika s kisikom, a pod pojmom redukcije oduzimanje kisika iz kemijskog spoja u kemijskoj reakciji koja se odvijala unutar keramičkih peći. Za detaljnije tumačenje pogledajte ovdje.
Milica Japundžić
muzejska savjetnica
Literatura:
Fahr-Becker, Gabriele (ed): The Art of East Asia, Könemann, Potsdam, 2006.
Kerr, Rose: Song Dynasty Ceramics, V&A Museum Publications, London, 2004.
Wood, Nigel: Chinese Glazes, A & C Black, London/University of Pennsylvania Press, Philadelphia, 2007.
Katalozi izložbi:
Céladon – Grés des musées de la province de Zhejiang; Chine, Musée Cernuschi, Paris, 2005.
Hare’s Fur, Tortoiseshell, and Partridge Feathers: Chinese Brown- and Black-glazed Ceramics, 400 – 1400, Harvard University Art Museums, Cambridge, Massachusetts, 1996.
Frühchinesische Keramik: Sammlung Heribert Meurer, Grassi Museum für Angewandte Kunst, Leipzig, 2017.