Limoška raspela iz fundusa Muzeja Mimare- odabrani predmeti

Francuska pokrajina Limousin, povijesno i geografski koherentna regija, smjestila se na visoravnima Središnjeg masiva, izbrazdana gustim riječnim sistemima.

Nakon pada Rimskoga carstva te prije godine 1000., regija je bila naseljena ruralnim stanovništvom, dok su za vrijeme XII. I XIII. stoljeća počeli nicati gradovi. Razvoj gradova bio je potaknut prisutnošću svećeničkih i samostanskih zajednica, razvijenih cestovnih puteva te vlastelinskih dvoraca. Povijesna regija Limousin danas pripada regionalnim upravama Haute-Vienne, Creuse, Correze te Charente i Nontronnais. U razdoblju srednjega vijeka, regija je bila poznata kao biskupija i okrug Limogesa.  Srednjovjekovne obitelji, koje su vladale regijom u XII. stoljeću, bile su povezane s vladajućom kućom Plantagenet, kojoj je pripadao i legendarni kralj Engleske, Rikard I., poznatiji kao Rikard Lavljeg Srca. (BARRIERE, 22-28/1996)

Termin „Limousin“ vezao se uz tradicionalni teritorij biskupije, biskupije koja je bila direktni nasljednik rimskoga grada Augustoritum Lemovincensium. Srednovjekovni grad Limoges nastao je na temeljima rimskoga grada, što potvrđuje kontinuitet naseljenosti.

Naseljavanje stanovništva u XII. stoljeću u područja oko biskupskoga sjedišta i samostanskoga posjeda nastala su dva odvojena naselja. U XIII. stoljeću oko samostanskog kompleksa sv. Marcijala  razvilo se urbano središte, dok se oko biskupskog sjedišta razvilo crkveno i vladarsko središte. Godine 1212., kako bi se zaštitilo stanovništvo, podignut je veliki obrambeni zid grada, koji je opstao kroz stoljeća. Nažalost, od njega nije ostalo sačuvano ništa. (BARRIERE, 22-28/1996.) Od XII. stoljeća Limoges je postao mjesto krunjenja Vojvoda od Akvitanije. Kralj Rikard Lavljeg Srca, prema vladarskoj tradiciji Akvitanije, krunjen je za vojvodu u Limogesu 1172. godine. Veliki dio srednjovjekovne povijesti Limogesa obilježen je previranjima i ratovima između dvije vladarske dinastije, Plantagenet i Capet. (FIORI, 233/1999.) Za vrijeme Stogodišnjeg rata (1337.-1453.), sukoba francuskih i engleskih kraljeva, Limoges je ostao podijeljen između grada i dvorca. Vlastela i kler su ostali vjerni kralju Engleske, ujedno i vojvodi od Akvitanije, dok su građani 1370. godine otvorili vrata trupama francuskog kralja. (TRICARD 17/1996.)

Za vrijeme francuske revolucije, 1792. godine, došlo je do ujedinjenja dva naselja u jedan grad Limoges. Jedan od lokalnih primjera, bilo bi ujedinjenje Gradeca i Kaptola 1850. godine u Grad Zagreb.

Samostanski kompleks benediktinske opatije sv. Marcijala bitna je karika u razvoju izrade emajla u čijim su radionicama nastali i križevi i aplike iz fundusa Muzeja Mimara.

Benediktinska opatija je osnovana sredinom IX. stoljeća, u vrijeme Karolinškog carstva. Nastala je na nekropoli (organizirano groblje; grč. nekropolis– grad mrtvih) na mjestu gdje je bio pokopan svetac-mučenik Marcial, za kojeg se vjerovalo da je bio prvi biskup Limogesa, kako u VI. stoljeću navodi galo-rimski povjesničar Grgur iz Toursa. Od VI. stoljeća možemo govoriti o prisutnosti kulta sv. Marcijala na tom području. Sv. Marcijal je bio poznat kao apostol Gala, keltskih plemena koja su naseljavala područje rimske pokrajine Galije. (BOYER, 33-41/2014-16)

Godine 1062. – 1063., opatija je potpala pod upravu reformirane benediktinske opatije Cluny  koja je uspostavila mrežu benediktinskih samostana diljem Europe, ujedno i na prostoru istočne obale Jadrana (vidi: M. Jurković, Utjecaj Zadra, Clunyja i kneževa Frankopana u promociji romanike na otoku Krku).

Nakon pregradnje samostana u XI. stoljeću, počelo se razvijati zlatarstvo i proizvodnja emajla. Iako, danas kompleks nije sačuvan, pretpostavlja se da je jedan dio samostana u XIII. stoljeću bio sekulariziran te da su na tom području bile radionice emajla. Opatija je bila dio hodočasničke mreže što je potaknulo proizvodnju umjetničkih predmeta od zlata i emajla. Neki od osamdeset samostana, na ruti od južne Francuske do Katalonije, bili su povezani s opatijom što je omogućilo lakši dogovor oko provizija i dostava unutar mreže.

Povijest emajla u južnoj Francuskoj usko je povezana s riznicom opatijske crkve sv. Foy u Conquesu. Postoji vjerojatnost da se vezanje emajla na bakar probalo i u nekim drugim centrima, ali primjerci iz Conquesa govore nam o emajlu u južnoj Europi u razdoblju romanike. (TAUBERT-DELAHAYE, 33-39/1996) Brojnost sačuvanih primjera nam potvrđuje i opsežnost proizvodnje, ali organizacija i lokacija radionica nam nisu u potpunosti poznate (JAPUNDŽIĆ, 1/2001). Stilski utjecaji na limoški emajl, mogu se tražiti u iluminiranim rukopisima, radi li se to o utjecajima engleskih i mozanskih rukopisa, ili su posrijedi neka druga. Također se otvara pitanje koliko su želje naručitelja utjecale na samu izvedbu. Iako pronalazimo dobar dio predmeta izrađenih u istom stilu, što nam omogućava pretpostavku da se radi o jednom središtu proizvodnje, pronalazimo i predmete izrađene pod drugačijim stilskim utjecajima uvjetovanim željama naručitelja koji nam govore o mogućim radovima putujućih emaljera,. (JAPUNDŽIĆ, 1/2001.) S vidljivom stilskom raznolikosti, možemo pretpostaviti da se radi o disperziji lokaliteta, ali da bi to mogli potvrditi, potrebno je izvršiti temeljita istraživanja.

Jedna zanimljivost kod limoškog emajla, u našem slučaju limoških emajliranih raspela, je promjena stila koja se očituje u prijelazima iz romaničkih formi u nove gotičke forme XIII. stoljeća. Ta promjena se odvila sporo te se neki oblici i ikonografski prikazi romanike mogu pratiti skoro do sredine XIII. stoljeća.  U to vrijeme se javlja i pojam opus lemovicense, limoško djelo, koje označava proizvodnju predmeta u limoškim srebrnarnicama i radionicama emajla. Karakteristika predmeta od limoškog emajla je bila bakrena podloga, metala jeftinijeg od zlata i srebra, što je omogućavalo župama i samostanima lakše opremanje relikvijama, kao što su škrinja-relikvijar Poklonstva kraljeva  (danas u National Gallery of Art, Washington, Inv. br. 1942-9-278(C-2) (Enamels of Limoges 1100-1350, kat. 22, str. 122-125) i procesijski križ iz cistercitske opatije u Bonnevalu (danas u Musée de Cluny, Pariz, Inv. br. Cl. 2288) (Enamels of Limoges 1100-1350, kat. 105, str. 315-317).

Odluke donesene na Lateranskom koncilu 1215. godine te odluke sa sinode u Winchesteru  1229. godine, kada je odobrena upotreba champlevé emajla za svete posude, omogućile su dodatno širenje limoških sakralnih predmeta diljem Europe.

Champlevé emajl i tehnika izrade

Emajl (franc. émail < starofranc. esmal < franački smalt) je staklasta silikatna masa kojom se prekrivaju metali (željezo, zlato, bakar) te keramika i staklo radi zaštite površine ili ukrašavanja. U umjetnosti, tehnika emajla je poznata od razdoblja prapovijesti te u mnogim kulturama od antike do danas. Jedna od najstarijih tehnika emajla je cloisonné (franc.: cloison – pregrada); tehnika kojom se na podlozi tankim žičicama ispletu pregrade u koje se stavlja smjesa za emajliranje. Druga nama uvelike važnija  tehnika je champlevé. U tehnici champlevé ornament urezan ili ukucan u metalnu površinu ispunjava se emajlom. Tehnika champlevé je nastala u XII. st. na prostoru Limogesa,  Kölna, Koblenza i Liègea te je jednostavnija u svojoj izvedbi. (HRVATSKA ENCIKLOPEDIJA)  Emajl se nanosi na površinu od čistog metala. Limoški emaljeri su upotrebljavali crveni bakar, izrazite čistoće i mekoće, što je omogućavalo laku obradu. Bakar, veličine površine za ukrašavanje, iskovao bi se u blago ispupčenu ploču debljine 2 do 5 mm te bi se najprije ostavljala mjesta za buduće dijelove spojeva, šarkice i bravice za vratašca, kopče i sl. Zatim bi se rasporedili glavni oblici ukrasa- figure ili simboli, nakon čega su se dodavali popratni ukrasni elementi od geometrijskih ili stiliziranih vegetabilnih oblika. Osnovni oblici urezivali su se u površinu nizom točkastih udubina. Detalji su se izvodili dubljim urezivanjem kanalića i uklanjanjem suvišnog metala. Kada su svi detalji motiva bili urezani, pločica je bila spremna za polaganje emajla. Ukras od različitih boja emajla izrađivao se tako da se između svake boje ostavljala vrlo uska površina metala koja ih je odvajala. Nakon završenog oblikovanja emajlirale su se zaobljene površine složenih prepleta, aplicirane ljudske figure i trodimenzionalni predmeti. Najprije bi se nanosile boje emajla s najvišim talištem: crna, plavozelena, bijela, zatim žuta, smeđa i zelena te na kraju nestabilna crvena boja. Napunjena pločica polagala se na željeznu podlogu i zajedno s njom postupno zagrijavala kako bi se isušila vlaga iz emajla. Predmet se zatim prekrivao zakrivljenim željeznim poklopcem s mnoštvom sitnih rupa te bi se pekao na temperaturi između 700° i 800° stupnjeva. Postupnim hlađanjem smanjivala se mogućnost pucanja zbog različite brzine stezanja bakrene podloge i staklaste mase. Kako je ohlađeni emajl zauzimao manje mjesta unutar utora nego njegov prah, postupak nanošenja praha i sukcesivnog pečenja morao se ponavljati dok se utori ne bi ispunili do ruba. Nakon posljednjeg hlađenja emajlirana površina se izglađivala i zaravnjivala brusnim kamenom i olovnom žicom. ( JAPUNDŽIĆ, 2-3/2001.)

Figura Krista (Corpus Christi) i Križ iz fundusa Muzeja Mimara

Odabrana su dva raspela koja se nalaze u fundusu Muzeja Mimare, datirana oko sredine XIII. stoljeća, na kojima se očituju i stilske karakterstike prethodnog umjetničkog razdoblja romanike te novonastalog gotičkog stila.

Figura Krista (Corpus Christi) izrađena je od pozlaćenog bakra u kombinaciji tehnika graviranja, iskucavanja i cizeliranja. Perizoma, tkanina kojom su Kristu na prikazima Raspeća omotani bokovi, ukrašena je emajlom. Na samom predmetu očituju se karakteristike romaničkog stila XII. stoljeća. Christus triumphans (Krist pobjednik nad smrti) prikazan je s krunom, izduženih vodoravnih ruku te paralelnih nogu. Lagano naznačena S linija Kristova tijela, koja se očituje u prijelomu kukova, položaju glave te nogu povijenih u koljenima, ukazuju na stilske promjene XIII. stoljeća. Figura Krista bila je dio većega raspela, čijim je središtem dominirala. Raspelo je pripadalo tipu limoških križeva, ukrašenih emajlom, koji su imali pet figura, čije su veličine bile uvjetovane podlogom. Prednja, zemaljska, i stražnja, nebeska, strana raspela ikonografski su se razlikovale. Likovi s prednje strane raspoređeni su u strogo određenoj shemi, s figurom Krista u središtu, dok su likovi na krajevima križa podređeni širini podloge za koju su pričvršćeni. Sa stražnje, nebeske, strane u središtu se nalazio prikaz Krista u slavi. Na hastama križeva, Krist je bio okružen simbolima evanđelista poznatih pod nazivom tetramorf. Izraz je izveden od grčkih riječi tetra, – četiri, i morph, – simbolički raspored četiri različita elementa ili kombinacija četiri različita elementa u jednoj oblikovnoj cjelini. U kršćanskoj umjetnosti, tetramorf je spoj simbola četiri evanđelista. Svaki od četvorice evanđelista prikazan je kao simbolični lik s krilima: Ivan kao orao, Luka kao vol, Marko kao lav, te Matej kao anđeo (primjer: stražnja strana navedenog procesijskog križa iz cistercitske opatije u Bonnevalu. (JAPUNDŽIĆ 5/2001.)

Latinski križ čiji krakovi završavaju pravokutnim proširenjima izrađen je od drvene osnove prekrivene pozlaćenim bakrom na koju je pričvršćeno pet zasebno izrađenih reljefno oblikovanih figura ukrašenih emajlom u tehnici champlevé. Središnja figura raspetog Krista u blago je naznačenoj ‘S’ pozi, karakterističnoj za gotičku umjetnost, no motivi zasebno pribijenih stopala te kruna na Kristovoj glavi, kojom se motiv Muke povezuje s prikazom Krista u slavi kao vladara svijeta, još su romanički. Prema Ivanovom evanđelju, Raspeću su prisustvovali i sv. Ivan i Djevica Marija koju prepoznajemo u liku pognute glave, prikazani na krajevima hasti križa s Kristove desne i lijeve strane. Na donjoj hasti križa, nalazi se treća figura koja u rukama drži ključ – atribut Sv. Petra, a poziva se na riječi iz Evanđelja po Mateju: Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima. (Matej 16, 19). Na stražnjoj strani križa nalazi se pet četverolisnih pločica. Na središnjoj pločici prikazan je  Krist u slavi s uzdignutom desnom rukom u znaku blagoslova. Na krakovima križa nalaze se pločice s prikazima četiri evanđelista u obliku tetramorfa, kojima je Krist okružen. Iznad Krista nalazi se pločica s natpisom: IHS (IHS označava prva tri slova Isusovog imena na grčkom, ΙΗΣΟΥΣ, jota–eta–sigma, ili ΙΗΣ). Kako navodi M. Japundžić, inverzija slova ukazuje na upotrebu gotovih predložaka. Križ iz Zbirke Mimara pripada zvjezdastoj skupini križeva, što se očituje stiliziranim ukrasima u obliku ornamenata što se zvjezdasto šire od središta u nepravilnom rasporedu. Ornamenti su utisnuti matricom u meku površinu podloge od pozlaćenog bakra. (JAPUNDŽIĆ 5/2001.)

Literatura:

1. Barriere, B. The Limousin and Limoges in the Twelth and Thirteenth Centuries, Enamels of Limoges 1100-1350, The Metropolitan Museum of Art, New York, 1996, str. 22-28.

2. Boyer, J.-F.  Les devants d’autel d’orfèvrerie de Saint-Martial de Limoges, des Carolingiens aux Plantagenêt, Cahiers archéologiques,‎ 2014, str. 33-41.

3. Fiori, J. Richard the Lionheart, Paris, Poyot, 1999, str. 233.

4. Taburet-Delahaye, E. Beginnings and Evolution of the Oeuvre de Limoges, Enamels of Limoges 1100-1350, The Metropolitan Museum of Art, New York, 1996, str. 33-39.

5. Tricard, J. Campaigns limousines xiv ^th to the xvi ^th  century: Originality and limitations of Rural Reconstruction, Paris, Publications de la Sorbonne, 1996, str. 17.

6. Japundžić, M. Srednjovjekovni emajl iz Limogesa /tehnike, oblici, stilovi/, Katalog, Muzej Mimara, Zagreb, 2001.

7. Emajl, Hrvatska enciklopedija, 2021.

      Dostupno na:https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=17791