Limoški križevi iz fundusa Muzeja Mimare- odabrani predmeti

Regija Limousan, povijesno i geografski koherentna regija, smjestila se na visoravnima Centralnog masiva, izbrazdana gustim riječnim sistemima.

Nakon pada Rimskoga carstva te prije godine 1000., regija je bila naseljena ruralnim stanovništvom, dok su za vrijeme XII. I XIII. stoljeća počeli nicati gradovi. Razvoj gradova bio je potaktnut prisutnošću svećeničkih i samostanskih zajednica, razvijenih cestovnih puteva te vlastelinskih dvoraca. Povijesna regija Limousan danas pripada regionalnim upravama Haute-Vienne, Creuse, Correze te Charente i Nontronnais. U razdoblju srednjega vijeka, regija je bila poznata kao biskupija i okrug Limogesa.  Srednjovjekovne familije, koje su vladale regijom u XII. stoljeću, bile su povezane s vladajućom kućom Plantagent, koja je poznata široj populaciji zbog legendarnog kralja Engleske, Rikarda I., poznatijeg kao Rikard Lavljeg Srca. (BARRIERE, 1996)

Samostanski kompleks benediktinske opatije Sv. Marcijala bitna je karika u razvoju radionica emajla, o čijim ćemo križevima i aplikama iz fundusa Muzeja Mimara govoriti.

Benediktinska opatija je osnovana sredinom IX. stoljeća, u vrijeme Karolinškog carstva. Nastala je na nekropolisu (organizirano groblje; grč. nekropolis- grad mrtvih), gdje je svetac-mučenik bio pokopan, za kojeg se vjerovalo da je bio prvi biskup Limogesa, kako u VI. stoljeću navodi galo-rimski povjesničar Grgur iz Toursa. Od VI. stoljeća možemo govoriti o prisutnosti kulta Sv. Marcijala na tom području. Sv. Marcijal je bio poznat kao apostol Gala, keltskih plemena koja su naseljavala područje rimske pokrajine Galije. (BOYER, 2014-16)

Godine 1062.-63., opatija je potpala pod upravu reformirane benediktinske opatije Cluny, opatije koja je uspostavila mrežu benediktinskih samostana diljem Europe, ujedno i na prostoru istočne obale Jadrana (vidi: M. Jurković, Utjecaj Zadra, Clunyja i kneževa Frankopana u promociji romanike na otoku Krku).

Nakon pregradnje samostana u XI. stoljeću, počelo se razvijati zlatarstvo i proizvodnja emajla. Iako, danas kompleks nije sačuvan, pretpostavlja se da je jedan dio samostana u XIII. stoljeću bio sekulariziran te da su na tom području bile radionice emajla. Kako je samostan bio dio hodočasničke mreže, to je omogućilo proizvodnju umjetničkih predmeta od zlata i emajla. Neki od osamdeset samostana, na ruti od južne francuske do Katalonije, bili su povezani s opatijom;  što je omogućilo lakši dogovor oko provizija i dostava unutar mreže.

Povijest emajla u južnoj Francuskoj usko je povezana s riznicom u Conquesu. Postoji vjerojatnost da se vezanje emajla na bakar probalo i u nekim drugim centrima, ali primjerci iz Conquesa govore nam o emajlu u južnoj Europi u razdoblju Romanike. (TAUBERT-DELAHAYE, 1996) Brojnost sačuvanih primjera nam potvrđuje i opsežnost proizvodnje, ali organizacija i lokacija radionica nam nije u potpunosti poznata (JAPUNDŽIĆ, 2001), bazirana na pretpostavci, kao što je prethodno navedeno u tekstu. Utjecaji na limoški emajl, mogu se tražiti u iluminiranim rukopisima, radi li se to o utjecajima engleskih i mozaninskih rukopisa, ili su posrijedi neka druga. Također se otvara pitanje koliko su želje naručitelja utjecale na samu izvedbu? Iako pronalazimo dobar dio predmeta izrađenih u istom stilu, što nam omogućava pretpostavku da se radi o jednom središtu; pronalazimo i predmete izrađene pod drugačijim stilskim utjecajima, koji nam govore o mogućim radovima putujućih emaljera, uvjetovanih željama naručitelja. (JAPUNDŽIĆ, 2001) S vidljivom stilskom raznolikosti, možemo pretpostaviti da se radi o disperziji lokaliteta, ali da bi to mogli potvrditi, potrebno je izvršiti temeljita istraživanja.

Jedna zanimljivost kod limoškog emajla, u našem slučaju limoških emajliranih raspela, je promjena stila koja se očituje u prijelazima iz romaničkih formi u nove gotičke forme XIII. stoljeća. Ta promjena se odvila sporo te se neki oblici i ikonografski prikazi romanike mogu pratiti skoro do sredine XIII. stoljeća.  U to vrijeme se javlja i pojam opus lemovicense, limoško djelo, koje označava proizvodnju predmeta u limoškim srebrnarnicama i emaljarnicama. Karakteristika predmeta od limoškog emajla je bila bakrena podloga, legure jeftinije od zlata i srebra, što je omogućavalo župama i samostanima jeftinije opremanje relikvijama, kao što su relikvijar Tri Mudraca (Sl.1) i Bonnevalov križ (Sl.2), iz fundusa pariškog muzeja Cluny.

Odluke donesene na Lateranskom koncilu 1215. godine te odluke sa sinode u Winchesteru  1229. godine, kada je odobrena upotreba champlevé cakline za svete posude, omogućilo je dodatno širenje limoških predmeta diljem Europe.

Champlevé emajl i tehnika izrade

Emajl (franc. émail < starofranc. esmal < franački smalt) je staklasta slikatna masa kojom se prekrivaju metali (željezo, zlato, bakar) te keramika i staklo radi zaštite površine ili ukrašavanja. U umjetnosti, tehnika emajla je poznata od razdoblja prapovijesti te u mnogim kulturama od antike do danas. Jedna od najstarijih tehnika emajla je cloisonné (franc.: cloisone, pregrada); tehnika kojom se na podlozi tankim žičicama ispletu pregrade u koje se stavlja mješavina za emajliranje. Druga tehnika, nama uvelike važnija, tehnika je champlevé. Tehnika champlevé je nastala u XII. st. na prostoru Limogea,  Koelna, Koblenza i Liegea te je jednostavnija u svojoj izvedbi. (HRVATSKA ENCIKLOPEDIJA)  Emajl se nanosi na površinu od čistog metala. Limoški emaljeri su upotrebljavali crveni bakar, izrazite čistoće i mekoće, što je omogućavalo laku obradu i i polaganje emajla bez nanošenja kemijskih reakcija s primjesama u podlozi.

Figura Krista (Corpus Christi) i Latinski križ iz fundusa Muzeja Mimamre



sl.1
Corpus Christi, Limoges, XIII.st.; pozlaćeni bakar, emajl; v. 12,5 cm, š. 8,5 cm; ATM 419

Odabrana su dva raspela koja se nalaze u fundusu Muzeja Mimare, datirana oko sredine XIII. stoljeća, na kojima se očituju i stilske karakterstike prethodnog umjetničkog razdoblja romanike te novonastalog gotičkog stila.

Figura Krista (Corpus Christi) izrađena je od pozlaćenog bakra u kombinaciji tehnika graviranja, iskucavanja i cizeliranja. Perisoma, tkanina kojom su Kristu na prikazima Raspeća omotani bokovi, ukrašena je emajlom. Na samom predmetu očituju se karakteristike romaničkog stila XII. stoljeća. Christus triumphans (Krist pobjednik nad smrti) prikazan je s krunom, izduženih vodoravnih ruku te paralelnih nogu. Lagano naznačena S linija Kristova tijela, koja se očituje u prijelomu kukova, položaju glave te nogu povijenih u koljenima, ukazuju na stilske promjene XIII. stoljeća. Figura Krista bila je dio većega raspela, čijim je središtem dominirala. Raspelo je pripadalo tipu limoških križeva, ukrašenih emajlom, koji su imali pet figura, čije su veličine bile uvjetovane podlogom. Prednja, zemaljska, i stražnja, nebeska, strana raspela ikonografski su se razlikovale.

Latinski križ čiji krakovi završavaju pravokutnim proširenjima izrađen je od drvene osnove prekrivene pozlaćenom broncom na koju je pričvršćeno pet zasebno izrađenih reljefno oblikovanih figura ukrašenih emajlom u tehnici champlevé. U tehnici champlevé ornament urezan ili ukucan u metalnu površinu ispunjava se emajlom.
Središnja figura razapetoga Krista u blago je naznačenoj ‘S’ pozi, karakterističnoj za gotičku umjetnost, no motivi zasebno pribijenih stopala te kruna na Kristovoj glavi, kojom se motiv Muke povezuje s prikazom Krista u slavi kao vladara svijeta još su romanički. Prema Ivanovom evanđelju, Raspeću su prisustvovali i sv. Ivan i Djevica Marija, koju prepoznajemo po pognutoj glavi, ovdje prikazani s Kristove desne i lijeve strane. Na donjoj kasti križa, nalazi se treća figura. Treća figura u rukama drži ključ,  koji je atribut Sv. Petra: Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima. (Matej 16, 19).



sl. 2
Križ, Limoges, 1240. – 1250. g.; drvo, pozlaćeni bakar, emajl, poludrago kamenje; v. 66 cm, š. 34 cm; ATM 411

Literatura:

  1. Barriere, B. The Limousin and Limoges in the Twelth and Thirteenth Centuries, Enamles of Limoges 1100-1350, The Metropolitan Museum of Art, New York, 1996, str. 22-28
  1. Boyer, J.-F.  Les devants d’autel d’orfèvrerie de Saint-Martial de Limoges, des Carolingiens aux Plantagenêt, Cahiers archéologiques,‎ 2014, str. 33-41
  1. Taburet-Delahaye, E. Beginnings and Evolution of the Oeuvre de Limoges, Enamles of Limoges 1100-1350, The Metropolitan Museum of Art, New York, 1996, str. 33-39
  1. Japundžić, M. Srednjovjekovni emajl iz Lomogesa /tehnike, oblici, stilovi/, Katalog, Muzej Mimara, Zagreb, 2001.
  1. Emajl, Hrvatska enciklopedija, 2021.

      Dostupno na:https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=17791